Početak ove Knjige bez dvojbe pripada izvorištu rijeke Bosna ili u turističkim pisanim brendovima, poznato kao „Vrelo Bosne“ na području Ilidže kod Sarajeva. Atraktivno hidrološko čudo prirode razbijenog tipa na samom dnu podnožja planine Igman koje prelazi pod tupokutnim profilom u zaravnjenu šumovitu terasu koja joj umirujućim porukama pokazuje pravac njezinog toka stotinama kilometara do njezinog ravničarskog smiraja u rijeci Savi. Ovaj monument prirode hiljadugodišnje dinamičke inicijacije istorijskog prostora administrativno politički i državotvorno uvijek pulsirajuće Bosne podnosi teret ljudskog mentalnog ili naravskog kaosa dželatski iskaljenog zla ljudske pohote, sramežljivosti i grabežljivosti uplašene ljudske silničke prolaznosti besćutnim urlicima žute table sa najcrnjim slovima „Voda nije za piće“.
Moji prvi inženjersko kineziološki refleksi vezani su za planinu Vranica i ledenjačko jezero „Prokoško“ čija tamno purpurna ledenasto sjajna površina je zauvijek zarobila moj najostrašćeniji pogled u izhodišnu supstancu vodene sastavnice svakog oblika života na planeti Zemlja. Još kao gimnazijalac i redoviti čitalac časopisa „Priroda“ zauvijek sam zapisao na svojoj mozgovnoj tabuli da je u Prokoškom jezeru stanište rijtke endemične vrste vodozemca „Alpski triton“. Radi Tritona dolazile su mnoge naučne grupe, ekskurzije, aktivisti „ex-catedra“ iz mnogih evropskih bio i zoo instituta i Zavoda i nebrojeni emisari turističke nominacije da zadovolje svoju istraživačku znatiželjnost. Tritona više nema, ali imamo potpuno devastirani jedinstveni prirodni pejzažni ambijent zlodušno mračne prostorno graditeljske strukture koliba, kolibica, korablji, vagonsko sandučastih izbica, šeperuša, alpsko ušiljenih spodoba, Krivajinih i Ilijaških montažnih restlova, pagoda i hramsko budističko šintoističkih predstava u pokušaju i još ko zna kakvih arhaističkih kubusa i volumena importovani u vječnoj migraciji čovjeka i njegova kulturološkog genotipa.
Za svakog ljubitelja prirode, ekologa i zavičajca, riječ „mini hidrocentrala“ je noćna mora, riječ nemira, plača bez suza i jauka bez odjeka. Oligarhijske grupe međusobno umrežene i interesno i politički uništavaju najatraktivnije hidrološke spomenike prirode, brzake, vodopade, slapove, vodene barijere, zajezerna vodena područja iz Ramsarske konvencije. To su neprocjenjivi i neponovljivi prirodni monumenti u čijem rubnom okviru su mnoge rijetke i endemične vrste drveća, grmlja i zeljastih biljnih edifikatora i endemičnih vodenih kukaca koji sa otopinom karbonata i drugih kemo reagenasa alkemičarskim vajarstvom stvaraju nauci nerazjašnjene sedrene ukrase i podloge.
Za BiH kao potpisnika Evropske konvencije o pejzažu i obavezi da vrši evidenciju, vrijednovanje i kategorizaciju pejzaža, gotovo svaki lokalitet mini centrale je turistički brend. Nepostojanje krovnih zakona iz oblasti zaštite šuma i prirodnog naslijeđa na nivou Federacije BiH već decenijama, a umjesto njih radi lažnog priviđenja odgovornosti imprivizovano plagijatski zakoni na nivou Kantona, Županija, kao što nekada u davna slavna vremena naše prošlosti imale latifundije, feudi, begluci, pašaluci i ko zna kakve druge forme prostorne organizacije BiH.
Priroda sa šumama BiH kao isključivim određivačem najkompleksnijeg ekološkog univerzuma je uzajamno akcijsko-reakcijski i sukcesijski prožeta i umrežena cjelina koja jedina mora imati operativan instrumentarij zakonske obligacije zaštite i njezine istorijske potrajnosti u hranidbenom lancu stabla života. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)
Poštovani g. Franković,
Na žalost poruke koje odasiljete u svojim kolumnama nema ko da čita.
Ovoliko primitivaca na ovim prostorima nije bilo od KULINA BANA.
Divim se vašoj ustrajnosti da pišete isključivo o temi gdje ste svoj na svome
Ipak….će Bosna preživjeti uprkos svemu