Vesna Rajnović: Ubice mrtvih partizanskih heroja

Svih 630 dokrajčeno, uništeno da ne ostane niti jedan trag, niti jedna uspomena na mostarske partizane i antifašističku historiju grada

0
64
Trideset godina svjedočimo sistematskoj blokadi grada i države te kukavičkom šuljanju noću s čekićima i macolama po spomen groblju istinskih heroja, piše autorica (Anadolija)

Umjesto jedinstvenog grada koji pripada svim svojim stanovnicima neovisno o njihovoj etničkoj, religijskoj ili bilo kojoj drugoj identitetskoj značajki, dakle, umjesto njegove otvorenosti i multikulturalnosti, nalogodavci razaranja žele Mostar koji bi bio stolni grad samo “jednog naroda”, hercegovačkih Hrvata. Da bi to bilo moguće, iz njega oštrim rezom treba odstraniti sve što nije hrvatsko da ga ne zagađuje, svo tumorsko bošnjačko i antifašističko tkivo.

Zbog toga Mostar uopće nije grad. Da bi grad bio gradom u njemu mora zaživjeti antička ideja polisa tj. zajednice. Iz tog razloga Mostar nije čak niti privid grada. Tek je tužna razvalina dviju polovica nevoljko postavljenih jedne do druge. Ovdje pitanje “Kako se zoveš?” pri upoznavanju, nije odraz puke znatiželje u odnosu na čovjekovo ime, nego test pripadnosti jednom od dva plemena. On služi kao lakmus kojim se djeca dijele u dvije škole, a glasači u dvije stranke do “konačnog rješenja”. Ono za ideologe ove politike znači san o “jednom carstvu” koje će se napokon realizirati, nakon više desetljeća lutanja bespućima političke zbiljnosti, pod vodstvom “jednog vođe”, legalnog i legitimnog.

Ideja je da se BiH ‘dokrajči’

Zato im ne smeta samo jedinstven Mostar, već još i više jedinstvena i suverena Bosna i Hercegovina. Enormna strast kojom se vrlo ustrajno zalažu za izmjene Izbornog zakona, jasan je pokazatelj privrženosti postavljenom cilju. Ideja je da se Bosnu dokrajči. Ona polazi od pretpostavke da će izmjene Izbornog zakona vremenom rezultirati izdvajanjem trećeg entiteta čime bi se, u konačnici, ostvario san pokojnog hrvatskog umjetnika poznatog po tehnici kemijske na salveti, o podebljavanju hrvatskog pereca. Tako bi Mostar postao stolni grad nacionalno čiste države arijevskih hercegovačkih Hrvata.

Svih 630 dokrajčeno, uništeno da ne ostane niti jedan trag, niti jedna uspomena na mostarske partizane i antifašističku historiju grada.

I svako zastašujuće sredstvo koje tome služi, makjavelistički smatraju opravdanim; od mučenja, zatvaranja u logore i ubijanja Bošnjaka tijekom rata, nazivanja ulica imenima ustaških zločinaca i učestalog nasilja kojem su mirnodopski izloženi građani i nepodobni spomenici Mostara tj. takvi koji evociraju sjećanje na prošlost koja se nije smjela dogoditi, poput participiranja Hrvata u antifašističkoj narodnooslobodilačkoj borbi. Djeluju po tipiziranom i lako prepoznatljivom obrascu uvijek prikrivenog nalogodavca, koji na uho šapće naredbe izvršiteljima.

A izvršitelji su mnogi, od kriminalne grupacije koja pod maskom navijačke skupine nasiljem terorizira grad i koja, sasvim očekivano, uvijek uspije proći nekažnjeno, do raznih rubnih portala kojima je jedina svrha postojanja da budu glasnogovornici lidera u sjeni. I tako punih trideset godina svjedočimo sustavnoj blokadi grada i države te kukavičkom šuljanju noću s čekićima i macolama po spomen groblju istinskih heroja.

Razaranje u ime političke ideologije ili vjerskog fanatizma

Na kraju valja reći kako malo što može izazvati takvo zaprepaštenje kao ljudska okrutnost, spremnost da razaramo i ubijamo u ime političke ideologije ili vjerskog fanatizma. Kad je talibanski režim, predvođen Mula Mohammedom Omarom, u afganistanskoj dolini Bamiyan u martu 2001. dinamitom raznio dvije najveće uspravne statue Buddhe na svijetu, stao nam je dah u grlu, a iz njega izašlo samo pitanje zašto bi itko uništio veličanstvena djela nulte kategorije koja su afganistansko kulturno blago i baština čitavog čovječanstva.

Što bi od nas uopće ostalo, osim životinja koje zarivaju očnjake u tuđi vrat ne bi li uspješno zapišale svoj komadić teritorija, da nema ljudskosti koja je, mimo svih klanja, ipak preživjela tisućama godina? Šesto trideset prekinutih mladosti Bogdan Bogdanović je uklesao u šesto trideset kamenih ploča utkanih u cjelinu remek djela spomeničke baštine Partizanskog groblja, napravljenog 1965. da zauvijek podsjeća na to koliko je sloboda vrijedna, a fašizam poguban.

Tko je zapalio žito? Bojim se da svi osim policije znaju kako student nije. (Piše: Vesna RAJNOVIĆ, balkans.aljazeera)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here