Vaša pošta: Pismo mojoj generaciji

Povodom nedavne smrti dr. Izmira Mire Sijerčića, uglednog anesteziologa i reanimatologa, oglasila se njegova kolegica iz Ljubljane, dr. Dragana Marković, inače rođena Tuzlanka

1
1302
Izmir Miro Sijerčić (Foto. Facebook)

Prije par dana me jako potresla vijest o smrti mog druga i kolege dr. Izmira – Mire – Sijerčića, anesteziologa i reanimatologa. Razmišljala sam o njemu i o mnogim drugim stvarima, i na kraju odlučila da napišem ovo pismo – pismo mojoj generaciji.

Mi smo bili generacija anesteziologa koja se ranih devedesetih, na obzorju nadolazećeg rata pojavila na Odjeljenju za anesteziologiju i reanimatologiju UKC Tuzla. Pravo iz fakultetskih klupa Tuzle, Sarajeva, Beograda smo počeli raditi i sticati prva iskustva iz anesteziologije i reanimatologije, iskustva vrijedna koliko i teška, jer rat je već bio na pomolu. Učili smo od izvrsnih bardova tadašnje tuzlanske anesteziologije, kao što su bili dr. Šekib, dr. Prašo, dr. Jahić, dr. Čičko, dr. Hadžiselimović, dr. Mahmutović, dr. Hadžagić, dr. Babović, dr. Božović, dr. Kariklić, dr. Stanišić, dr. Karić, dr. Duraković, da spomenem samo neke od njih. Sticajem ratnih okolnosti bili smo porinuti u dubine operacionih dvorana uz najteže ratne pacijente, gdje smo uz mentorstvo i podršku naših učitelja usavršavali anesteziologiju i reanimatologiju.

U bolnici i operacionim salama smo u to vrijeme znali provoditi i po 24 sata u komadu. U sunčana i kišna jutra bi ujutro izlazili iz njih kao iz dubokih, dinarskih špilja, zaboravljeni od svih u opštem metežu. Učili smo usput, bačeni pred realnost teških ratnih povreda i rijetko susretanih komplikacija, koje smo rješavali skupa. Bez interneta i danas dostupnih baza podataka (bez struje, pod radom generatora), tražili smo objašnjenja u ormarima punim knjiga, konsultovali kolege i druge specijaliste i timski spašavali živote pacijenata. Ujutru bismo pred predaju dežurstva prepričavali događaje prethodnog dana i dijelili rješenja koja smo pronašli, ali i ona koja nismo. Ipak smo uvijek u veselom duhu napuštali službu, u kojoj smo tih godina proveli više od pola života.

Radili smo za pakete Čokolina i Podravkinih supica, ali materijalna satisfakcija je tada bila misaona imenica u zemlji pogođenoj ratom. Radili smo ustvari za nas i naše porodice, za sugrađane, za sve pacijente koji su nam dovoženi – na svoj način smo se borili za svoju državu i egzistenciju. Radili smo kao ljekari, po Hipokratovoj zakletvi – za ljudski život.

Poslije rata smo pokušali živote dovesti u normalu i urediti ih. Ženili smo se, udavali, rađali djecu, ali naučene stvari iz perioda rata i način razmišljanja i rada su nam ostali u amanet. Savjestan rad svog posla je postao nešto o čemu nismo morali razgovarati, jer je već bio dio nas do same srži naših karaktera. Nakon ratne medicine, gdje smo svi radili sve što je trebalo, došlo je vrijeme da mislimo o tome koje oblasti nas zanimaju. Razdijelili smo se po oblastima – neuroanesteziologija, intenziva, kardiološka anesteziologija.

Moj drug Miro, zbog kojeg ovo i pišem, je postao ortopedski anesteziolog, slijedeći svojim afinitetima. Radna etika koju smo naučili kroz krvavo doba rata nikad nije napustila Miru, a niti ostatak naše generacije. Poštovanje prema mentorima, vedar duh, pomoć svakom kolegi i koleginici koji su to zatražili, timski rad – nastavili smo u istom duhu. Jedna znana profesorica pedijatrije koja je radila u tom periodu je često znala izjaviti „Za mene je najvažniji broj telefona u Kliničkom Centu Tuzla 237 – broj dežurnog anesteziologa.“ Mlađe generacije anesteziologa koje su dolazile učile su od nas, kao što smo mi učili od svojih starijih, ovaj put bez beznađa rata nad glavom.

Dragi čitatelji, dragi sugrađani, Vi o nama anesteziolozima znate vrlo malo. Moja generacija je iznijela rat. Generacija mlađih kolega i koleginica anesteziologa sada iznosi na svojim leđima krizu COVID-19 epidemije. Ono što Vam želim reći je da morate znati da među sobom i u zdravstvenom sistemu imate dobre doktore, dobre anesteziologe, i dobre ljude. Oni rade i koriste svoj potencijal za dobrobit našeg društva, kao što smo mi radili tih devedesetih godina prošlog vijeka.

Naš drug Miro, zbog kojeg pišem ovo pismo generaciji, bi Vam isto rekao. Njegov odlazak, prerano, iznenadno, je velika bol i gubitak, za mene lično, ali i za javni zdravstveni sistem.

Počivaj u miru. Neka ti je laka bosanska zemlja. (Dr. Dragana Marković, anesteziolog i reanimatolog, Ljubljana)

1 komentar

  1. Bravo za komentar Dr. Dragana, ali na žalost malo se zna za ratne doktore istinske heroje koji su i danas na prvoj crti COVID bojišnice.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here