Upozorenje: Psihičko zdravlje je tabu-tema

0
185

U razmaku od nekoliko dana, u više navrata, desilo mi se da me nekoliko ljudi upitalo za savjet oko izbora psihoterapeuta. Svaka od tih osoba je naglasila kako je upoznata s tim da sam osoba od povjerenja, što ujedno podrazumijeva svojevrsnu omertu. U istom periodu, preko medija ili dijeljenjem informacija, došla sam do saznanja kako je nekoliko mladih osoba sebi oduzelo živote. Naizgled, osobe koje su imale sve u ovom materijalnom obliku života. Sve osim unutrašnjeg mira. Mladost, ljepotu, ljubav, porodicu, prijatelje, posao, ugled, poštovanje.

Nerazumijevanje

Vrlo često, ako se uopće usudite požaliti ljudima kako vas muče određeni problemi, problemi koji nisu konkretizirani u oblik fizičkog oboljenja, nedostatka novca ili bilo koje druge stavke koja se u većini slučajeva smatra ‘’opravdanom’’, naići ćete na pogrdne komentare. U blažem obliku, začuđenost i nerazumijevanje. To je prvi okidač koji će pojedincu, koji nema način da snagu potraži unutar sebe, izazvati tjeskobu i pogoršati unutrašnji nemir. Razlog tome je nesporna činjenica kako je u našem društvu psihičko zdravlje tabu-tema, a ne bi nikako smjelo biti. Ljudi koji se čak i usude progovoriti o psihičkim tegobama, smatraju se krivcima za svoje stanje. Potom ih društvo izolira, bježeći od njih kao da je depresija ili anksioznost ili bilo koji drugi vid psihičke tegobe prelazna bolest. Ne postoji sluh, nažalost, čak ni kod onih koji bi htjeli biti od pomoći. Psihičke tegobe se mogu rješavati autosugestijom, afirmativnim razgovorom, psihoterapijom, pa na koncu i stabilizatorima raspoloženja, antidepresivima, anksioliticima, ali kako pristupiti tretmanu i liječenju ako ste podložni sugestiji okruženja koje vas ubjeđuje da ‘’vama nije ništa’’ dok vi odumirete iznutra i gušite se u vlastitom (ne)postojanju? Kako je moguće da se u ovakvom društvu psihičko oboljenje ili određeno psihičko stanje smatra sramotnim – društvu u kojem veliki broj ljudi zasigurno ima posljedice PTSP-a, a tek nova psihosomatska oboljenja dolaze kao posljedica Covid-19? Čak i ako navedena dešavanja nisu razlog takvim stanjima, kako je moguće da se kao društvo nismo u stanju izdići iznad vlastite gluposti i bar nekom lijepom riječju ili gestom pomoći nekome? Doslovce, nikada ne možete znati kada će kratki razgovor ili bar riječ podrške za nekoga biti spasonosna slamka.

U SAD-u gotovo svaka treća osoba koristi neku vrstu antidepresiva ili stabilizatora raspoloženja i o tome se govori javno. Kod nas svaka druga osoba koristi bosaurin (vrsta anksiolitika) u momentima kada se uzruja zbog loših vijesti/ogromne količine stresa i negativnosti na poslu/životnih nedaća i ko zna kojih razloga, ali se o tome ne smije govoriti ni javno ni polutajno jer je to ‘’sramota’’.

Vrlo interesantna je nedavna svjetska pomama zbog filma o Jokeru, najzloglasnijem stripskom negativcu. Gotham je zasut smećem, Arthur je psihički bolestan samotnjak, koji pokušava zaraditi da preživi i održi svoju bolesnu majku u postelji na životu. U borbi za egzistenciju na svakom koraku nailazi na ponižavajući tretman zbog svog oboljenja, agresivno ponašanje, koje često kuluminira fizičkim zlostavljanjem, uskraćivanje zdravstvene skrbi te na koncu saznaje kako je vanbračno dijete bogataša kojem je njegova majka bila služavka. Arthurovo ludilo eruptira, on počinje masakrirati ljude koji se prema njemu ponašaju agresivno i ponižavajuće i time je njegov Mr. Hyde poprimio svoje obličje u liku Jokera. ‘’Ko god se bori sa čudovištem, mora paziti da u toku borbe i sam ne postane čudovište. A kada dugo gledaš u bezdan, i bezdan gleda u tebe’’, poentirao bi Nietzsche ovo stvaranje moralne karikature iz nečije osobnosti.
‘’Šta će ti tablete, samo se truješ, treba pozitivno razmišljati’’. Kada bih čula takav komentar vezan za liječenje bilo koje vrste psihičkog oboljenja, odmah bih se pravila da zapravo ne čujem takvu notornu glupost. Neko drugi bi od takvih riječi pobjegao glavom bez obzira.

Najveća enigma

Ali, ipak, neko treći, kao osjetljivija kategorija, sve dublje bi padao u ponor, obeshrabren takvim riječima, ubjeđujući sebe kako je feleričan i kako ne zaslužuje postojati na ovom svijetu. Ljudi sa takvim tegobama ne odabiru svjesno svoje stanje. Oni nisu nezahvalni i razmaženi. Nisu sami doprinijeli tome, čitav spektar uzročno-posljedičnih podražaja dovodi do toga. Neko nosi u genima. Nekom se desi ‘’okidač’’ i naprosto više nije isti. Ljudska psiha je najveća enigma. ‘’Šta će ti to, trebaš biti sretan, vidi te kako si mlad/lijep/uspješan/imaš porodicu/imaš posao/blabla’’ osjetljivije kategorije ljudi čuju kao ‘’nisi dovoljno dobar za ovaj svijet jer se osjećaš loše iz ko zna kojeg razloga’’. A svako ima svoj razlog postojanja na ovom svijetu.(sa,zdravlje,tl)

Download PDF

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here