Uhljebizam i renesansa: Denis Bećirović ili kako je SDP-ov uhljeb postao milioner

“Denisova pisamca”, monotona su po svojoj formi i sadržaju, bez neke “umjetničke” originalnosti i upotrebljivosti

0
857
Pisamce do pisamceta i naraste milionče (Foto: PS BiH)

Međutim, boriti se nije lako i više je faktora za to. Uzet ćemo jedan. Ratna dejstva, bar u našim primjerima, veoma su često za posljedicu imala izmjenu državnih granica, kao i političkih režima, što za sobom povlači nekoliko posljedica: prva je ta da se institucije i institucionalni sistem mijenjaju, a s druge strane, mijenjaju se i politički akteri – manje ili više, svaki rat i oružani sukob stvori nove war-lords, gospodare rata koji svoju ulogu u ratu, bilo političku, vojnu, ekonomsku ili sve tri zajedno, žele nastaviti i nakon rata. Odnosno da svoju ulogu iznova potvrđuju institucionalno, u novonastalim političkim i društvenim okolnostima. Svojstveni je to rizik za one koji su dobro uštimani parlamentarci već preko 20 godina, pa se onda odbrana države, odnosno samo ratovanje, mora voditi verbalno – kako im se takve pozicije u ovako postavljenim granicama sistema ne bi poremetile.

“Koliko košta pisamce i čime se ono mjeri?”

Zvuk oružja u rukama zamijenio je zvuk tipkovnice pod prstima. Zato pitanje koje se iznova može (treba i mora) postaviti kada mediji prenesu otvoreno pismo autora Denisa Bećirovića jeste: “Koliko košta pisamce i čime se ono mjeri?”. U jako teškoj ekonomskoj, socijalnoj i zdravstvenoj situaciji u kakvoj se trenutno nalazimo, a u kojoj vapimo za nekim rješenjima, moglo bi se reći da ovakva emotivno zapaljiva pisma gube na značaju. Da se poslužimo ovdje analogijom tržišta, što bismo mogli primijeniti i na političkom proizvodu narodnog poslanika Denisa Bećirovića.

Na tržištu je veoma bitno imati originalnost i inventivnost vlastitog proizvoda, pa i onda ukoliko on i nije naročito svrsishodan. Sjetimo se Appleovog ukidanja USB portova na novijim MacBook inačicama, pa onda – znajući da su oni nužni, slijedi ponuda hardverske ekstenzije korisnicima za odgovarajuću cijenu. Banalno, ali prodato zbog upotrebljivosti i u korist inovativnosti ultralaganog i ultratankog MacBook-a. S druge strane, politički proizvod – “Denisova pisamca”, monotona su po svojoj formi i sadržaju, bez neke “umjetničke” originalnosti i upotrebljivosti.

U moru iste retorike već 30 godina, ona gube vrijednost prilikom utrživanja na dnevnopolitičkom prostoru. Njihova jedina uloga je održati postojeću retoriku zbog koje se i stranka iz koje Bećirović dolazi, pretvara u ispražnjenu kategoriju bez ideologije, sadržaja i upotrebne vrijednosti. Drugim riječima, vladajući narativ uspješno guši svoje svjetonazorske protivnike i podređuje ih svojim pravilima igre.

Ali, pored ovog ideološkog, postoji još uvijek jedna druga, jasnija korist otvorenih pisama koja gotovo uvijek sadrže ključne riječi “manji bh. entitet”, “država”, “suverenost” i “nadležnost”. To je finansijska strana za autora ovih pisama, koji je pišući ih postao milioner.

Sva umjetnost ovih pisama jeste u autorovoj zamisli, sličnoj mađioničarskom triku ili optičkoj iluziji, da on, pišući, ih podnosi najveću žrtvu, te da tu žrtvu treba kompenzirati dobro plaćenim funkcijama. Međutim, kako je to u iluzijama, najveću žrtvu podnijeli su radnici, obezbjeđujući gotovo 1.8 miliona KM tokom dvadesetčetverogodišnje vrlo neefikasne budžetske karijere doktora za državu Bosnu i Hercegovinu.

Zarada Bećirovića: Podaci CIN-a

Dvije teze koje niko nije propitao

Denis Bećirović u posljednjem pismu, međutim otišao je korak dalje i izjavio da “država Bosna i Hercegovina je preča i važnija od svake stranke i pojedinca.” U duhu dominirajuće retorike i narativa koju ona stvara, ovoj se konotaciji, bar od strane onih iz jednog dijela Federacije, ne bi imalo šta zamjeriti. I u tome je njena opasnost. Kao prvo, ona nije ništa novo i već je viđena ranije u tezi kako je sve u Državi – ništa izvan i ništa protiv nje.

Kada je država ugrožena, kao što je to Bosna i Hercegovina, moglo bi se složiti da je njeno očuvanje neophodno s obzirom da su nam ratne strahote bliske zbog kojih, moguće, ljudi ne žele rat, ali, ukoliko su pod prijetnjom da će biti napadnuti, odsustvo patriotizma onih koji zagovaraju mir relativizirajući i izjednačavajući strane, dovode samu državu u opasnost – pa su zato i ovakve izjave opravdane.

U prvom slučaju – konstataciju kojom jedan samodeklarirani ljevičar i socijaldemokrata, pojedinca koji je i teorijski i pravno ne samo važniji od države, već preduslov za državu, stavlja na podređeno uzima ni manje ni više od Benita Mussolinija lično, čija je totalitarna tendencija “sve u Državi, ništa izvan Države, ništa protiv Države” – brisanje individualnosti pojedinca koji postaje postaje nebitan, odnosno tek dio pruća (fascio), što je dalo teorijske i ideološke osnove kasnijem nastanku fašizma.

Ukoliko ste se, pak, složili sa argumentacijom iz drugog slučaja, po kojem su ovakve izjave možda i opravdane ako je država ugrožena pa nam je potrebna doza patriotizma, ili blok patriota, onda i tu imamo lošu vijest – složili ste se sa tvrdnjom nesuđenog nasljednika Adolfa Hitlera i oca Gestapoa, Hermana Göringa.

Dva razloga zašto to, možda, nije tako

Iako je činjenica da je disolucija Jugoslavije potpomognuta kolaboracionističkom ikonografijom i bujanjem neonacizma svih oblika, možda na kraju sve ovo ne mora nužno biti dio patriotskog ili pro-fašističkog agitpropa.

Pojedinac, koji mora prenijeti dio svog suvereniteta na državu kako bi ona postojala, može ipak dobiti odgovor koliko košta patriotizam – najmanje 5 300 KM mjesečno. Bez nje, ne bi bilo ni dr. Denisa Bećirovića koji bi od te iste države koju tezama brani od njenih negatora, bio plaćen iz istog budžeta kao i oni sami – onog radničkog, nezaposlenog, sirotinjskog puka koji u deliriju dokolice i teške oskudice, histeričko lajka i šeruje objave jednih i drugih, trošeći uz svoj porez i ono malo internet prometa koji sebi može da priušti, zapostavljajući vlastitu krizu u kojoj tone. A moguće da će nastaviti da tone i više jer je to jedini aspekt koji, donoseći internet promet i interakciju, mediji hoće i žele podijeliti.

S druge strane, daleko od očiju i informacijske pismenosti običnog građanstva, dr. Bećirović u aprilu 2017. godine iz parlamentarnih klupa ističe razvojne prednosti države Bosne i Hercegovne – njene prirodne resurse i jeftinu radnu snagu. (Prometej)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here