Tito na repu kolone: Zašto ga još oplakujemo

Svojevrstan šlagvort i vrh, navodno samo političkog, kretenizma, nedavna je potpuno paradoksalna izjava šefa najnovijih, taze friških socijaldemokrata kod nas, kojom se rezolutno do gađenja odriče bilo kakvog, pa i u naznakama, ideološkog kontakta sa Titovim komunistima, ali istovremeno i farizejsko ulizivački uvlači, po značaju, bezimenom klerikalističkom lokalnom portalu. I nije jedini u dugoj koloni pomodarstva infantilne edipovske iskompleksiranosti sopstvenom politikantski uškopljenom bezidejnošću i neprikladnim proklamiranjem siromaštva duha i krajnje bijede amoralnosti u javnom prostoru. Čak je istom (ne)prilikom ustvrdio, gluho bilo, da je Maršal mrtav.

U konkretnom slučaju, ad hominem, nije jasno kako je moguće na takav način, i bez bilo kakve racionalne distance elementarne pristojnosti, negirati sopstvenu apsolutnu generacijsku uronjenost u vrijeme Titove Jugoslavije rođenjem, odrastanjem, vaspitavanjem i školovanjem, a konačno i fizičkim participiranjem, kako god to bilo, u legitimnoj odbrani BiH kao ključnog legata tog istog komunističko-etatističkog federalnog ustrojstva sada pogašenih “šest baklji”. I kada bi na bilo koji način trebalo objasniti ovaj fenomen, bilo bi to nemoguće čak i upotrebom britke “Okamove oštrice” Vilijama Okamskog, pošto bi “odsijecanjem tom oštricom pretpostavki koje ne doprinose predviđanjima hipoteze”, ustanovili da je preostala isključivo praznina gluposti kao vrlina “novobudala u akciji”.

Naime, svi oni koji iz raznoraznih razloga i motiva, pokušavaju da stvarne enormno pozitivne rezultate utilitarnog političkog pragmatizma glavnine vremena Titove epohe, promatraju striktno putem malicioznih ideoloških predubjeđenja, ostaju odmah bez ozbiljne argumentacije, čim se statistički uporede opšterazvojni rezultati najmanje trideset godina neidealiziranog titoizma 1950.-1980.g. i sadašnje dostignuto vrijeme “slobode” od 1990.godine. Uostalom, slikovito govoreći, generacije nas pedesetih i šezdesetih godina i, uglavnom, potomci nepismenih i polupismenih roditelja, krenule su od sveprisutne “kulture” vanjskih poljskih klozeta, svijeća, zakrpa na odjeći i jednih, ili nijednih, cipela, do univerzuma blagodati stvarnog besplatnog školovanja, zadovoljkavajuće socijalne pravde, primjernog javnog zdravstva, zavidne opšte sigurnosti i masovne zaposlenosti. Ono što se iz sadašnje civilizacijske vizure potignuća opštih ljudskih prava i sloboda može, a kontekstualno i ne mora, prigovoriti političkoj rigidnosti ondašnjeg jednopartijskog sistema, sasvim je degradirano na razinu kafanskog balkanskog trača “postignućima” sadašnjeg razarajućeg socijalnog divljaštva tro-nacionalističkih parapolitičkih vladajućih falangi. Sve drugo su tzv. tranzicijske porođajne muke demokracije i puta prema euroatlanskim integracijama, na kojem ubrzo, u konačnici, neće biti nikog, pošto će već gotovo svi multigeneracijski biti gastarbajterski integrirani po bespućima historijski već ostvarene njemačke zbiljske ekonomije. A ostatak, naravno, na zasluženoj vječnoj straži bosanskoj.

Ako se u sadašnjim političkim i socijalnim okolnostima uopšte može govoriti o bilo kakvom stvarnom, realnom i dosegljivom uzoru, onda to neizostavno mora biti politički vladalački pragmatizam Titove epohe i doba kada se ogromna, i fizički, potpuno opipljiva društvena moć, uglavnom, prelijevala u vrlo konkretan, vidljiv i mjerljiv javni interes kvalitenijeg i boljeg života većine ljudi. Tu vrstu političkog kapaciteta, bez obzira na bilo kakve sadašnje potpuno fantomske narative nikad dokazane “bolje budućnosti” od one koju smo već vidjeli u nedavno proživljenoj titoističkoj prošlosti, posebno generalno nacionalne emancipacije Muslimana, svakako da nismo još niti usnuli, a kamoli doživjeli, pa makar i samo kao horizont utemeljene nade.

Za sada, i nije jasno do kada, svi zajedno ostajemo zarobljeni u distopijskoj fazi domaćeg predominantnog političkog kretenizma odricanja logike smisla politike, iz već otrcane teze, o “ostvarenju mogućeg” i bez primisli prihvatanja ideje njene kvalitativne nadogradnje u kontinuitetu njenog trajanja neuporedivo dužeg od naših života. Naravno, a to je naše neotuđivo kolektivno pravo, uvijek se možemo retrogradno vratiti i na kulturu življenja postignuća epohe poljskih klozeta, zajedničkih seoskih česmi, garniranih “beskrajnim” nacionalnim slobodama elementarnog siromaštva, uz polit-analfabetsko paraideološko pljuvanje po mrskim “komunjarama”.

Konačno, nadobudni SD-BH Prvak, a i drugi, svakako da mogu kao čin svog “demokratskog” prava, zabiti i politički “glogov kolac”, ako to žele, u Maršalova prsa i paradigmatski zapišavati njegove cipele, ali tek onda kada ponude i ugrade makar i jednu ciglu simboličkog fabričkog dimnjaka. Ali da to ne bude, kao što je sada, dimnjak krematorija političkih ideja javnog interesa, uz vašarsko-čivijašku nepristojnost javnog govora.

Sve dotle, “Tito” je živ, da življi ne može biti: pa ko voli, nek’ izvoli. (Piše: Derviš ČIČKO)

Podijeli

One comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *