Tema dana: Tihi ubica Bukinja

2
1195
Kolonija, Bukinje
Bukinje, Tuzla: Gotovo da nema kuće u kojoj nema oboljelih od karcinoma (Foto: E. Kušljugić)

Mušku Redžić život, najblaže rečeno, nije mazio. Kako sama kaže, o njenim mukama mogla bi se ispisati debela knjiga. Prošli rat zatekao ju je u rodnoj Vlasenici, koja je od početka bila pod kontrolom srpskih snaga. Bila je zatvorena u logoru i tamo izložena svim oblicima torture koje neljudski um može smisliti. Prognana iz svog grada, uspjela da je izbjegne u Kladanj.

No, i tamo je doživjela ranjavanje granatom, dok je išla po „gibiru“ – sljedovanje humanitarne pomoći. Geler je prošao kroz prsa praveći „kanal“ u njenom tijelu. Jedva je preživjela, zahvaljujući naporima ljekara, nakon što je provela 10 dana u komi. U ratu joj je pobijeno dosta muških i ženskih članova porodice, svih uzrasta.

Kraj rata označio je novi početak za nju i njeno dijete. Uz pomoć dobrih ljudi i humanitarnih organizacija, uspjela je najzad da dođe do krova nad glavom za sebe i svog sina jedinca. No, njihovi novopronađeni mir i sreća nisu dugo potrajali. Kuća u kojoj su se najzad skrasili, nalazi se u najzagađenijem naselju, jednog od najzagađenijih gradova u Evropi.

Novi početak

Bukinje je pitoreskna četvrt na periferiji gradskog područja Tuzle. U nekim „normalnim“ državama, ovo naselje, nastalo u drugoj deceniji dvadesetog vijeka za potrebe radnika u rudniku, bilo bi pretvoreno u biser turizma i industrijskog naslijeđa. Uređeni travnjaci i čiste ulice, koji su takvi zahvaljujući prvenstveno naporima stanovnika, te ušorene kuće izgrađene u neoklasičnom stilu, prizivaju duh prošlih vremena. Okruženo je šumom, zelenila ima puno više nego u centru, pjev ptica zaglušuje buku obližnje saobraćajnice… Kada bi se cijenilo samo po čulnom doživljaju, Bukinje bi komotno moglo biti podvedeno pod turističko mjesto.

Sličan prvobitni utisak o tom naselju imala je i Muška. Da nešto nije u redu, bilo joj je jasno ubrzo nakon rata, kada je termoelektrana ponovo počela da radi punim kapacitetom. Nabraja imena prvih i daljih komšinica i komšija koji su umrli od raka, mahom pluća, ali i drugih organa. Prema njenoj i priči mlade povjerenice u MZ Bukinje Melise Mehmedinović, stanovnici Bukinja mogu se podijeliti u četiri kategorije: oni koju su umrli od raka, oni koji su izliječeni od raka, oni koji se trenutno liječe od raka i oni koji će rak tek da dobiju, u izvjesnoj budućnosti.

Portret
Muška Redžić, bivša logorašica, prognanica, stanovnica Bukinja oboljela od raka

Novo zlo 

Muškinom sinu Nerminu, koji je tada imao 12 godina, 2008. godine je dijagnosticiran rak na kuku. Nakon terapija i operacija u Italiji, rak je metastazirao i ljekari nisu mogli ništa više da učine za njega. Vraćen je kući da provede zadnje dane sa svojima. Umro je sa nepunih 14 godina.

„Kada su njega sahranili i dio mene je spušten s njim u grob“, kaže danas Muška, pokazujući nevjerovatnu snagu i stoicizam, dok priča o najtežem trenutku svog života, u kojem je teških trenutaka bilo i previše. Nastavila je dalje, kako je znala i umjela, jer živjeti se mora, isto kao i umrijeti.

No, to nije bio kraj njenih muka i stradanja. Deset godina nakon što je dijagnosticiran rak njenom sinu, Muški Redžić je dijagnosticiran rak na obje glasnice. Onaj na lijevoj je operisan prije dvije godine, dok desna još uvijek čeka na zahvat.

„Bila sam na pregledu i rekli su mi da je tumor na desnoj glasnici još uvijek mali. Mene je strah da to ne krene, jer onda mi nema spasa.“

Za svog doktora, Almira Salkića, ima samo riječi hvale.

“Uvijek je dostupan i stoji mi na raspolaganju, kad god ga kontaktiram”, kaže Muška.

Izostanak interesa nadležnih

Stanovnici Bukinja od strane svih nivoa vlasti do sada su dobili samo ignoranciju. Tema kao što je izrazito neuobičajen broj oboljelih od raka, praktično epidemija, jednostavno nije privlačna za političare. Niko ne želi da mu se ime veže za takvu problematiku. Bukinje političari ne obilaze ni pred izbore, iako su u tim periodima najaktivniji u pokušajima da pokažu svoju nepostojeću brigu za građane.

Grad Tuzla svake godine dobije višemilionske iznose od Elektroprivrede BiH, za saniranje posljedica vazdušnog i drugih vrsta zagađenja, koje pravi Termoelektrana Tuzla. Od tih para stanovnici Bukinja nisu vidjeli ni feninga, iako je evidentno da najgore posljedice trpe upravo oni. Prije nekoliko godina sprovedena je toplifikacija naselja. Tako sada Muška za svaki mjesec sezone grijanja dobije račun od 160 konvertibilnih maraka, koji ona otplaćuje u ratama. Sve to sa 270 KM invalidske penzije koju dobija iz RS-a.

Kuća u njenom vlasništvu nije bitno obnavljana, ni popravljana, otkako je izgrađena. Većina intervencija bile su estetske prirode, na fasadi. Trošne podne daske počele su da pucaju ubrzo nakon useljenja, a iz podruma je pokuljala armija pacova.

„Znala sam se probuditi u pola noći i vidjeti da pacov hoda po meni“, naježena priča o tim danima. „Vratila bi mi se sjećanja na logor i mučenja, pa bih istrčala iz kuće u pola noći i tresla se, što od hladnoće, što od straha“. Nešto je popravljeno, uz kredite i pomoć drugih, dobar dio još uvijek čeka obnovu. Stolarija je stara i raspada se, kao i podne daske u dnevnoj sobi. „Strah me da ću svaki čas propasti kroz pod“, kaže gospođa Redžić.

Ona, a i ostali stanovnici Bukinja, tvrde da bi lakše podnijeli svoje nedaće, kada bi im barem bili subvencionirani troškova grijanja i struje. O takvom i sličnim oblicima pomoći, nikad nije bilo ozbiljnog govora ni na jednom od nivoa vlasti. (Tekst i foto: Elvis KUŠLJUGIĆ)

2 Komentari

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here