Spahić: Uzor mi je bio Malkočević, najviše sam naučio od Musemića!

Malkočević je legenda FK Sloboda. On mi je bio i trener i poslije mi je veoma pomogao i kad sam bio trener reprezentacije. To je čovjek koji je svojim ljudskim i fudbalskim karakteristikama najviše uticaja imao na mene kao osobu

0
381
Spahić očekuje povoljan rezultat protiv Sarajeva (Foto: Darko Zabuš)

Amir Spahić imenovan je za šefa stručnog štaba u Fudbalskom klubu Sloboda u martu ove godine.

Amir Spahić je jedan obični momak iz grada, rođen ovdje u Tuzli. Tu i odrastao, završio osnovnu i srednju školu, poslije i fakultet, igrao nekada u klubu Zmaj od Bosne, pa sam poslije prešao u Slobodu i sa 27 godina sam krenuo da se bavim trenerskim pozivom. Imao sam dvije teške operacije koljena. Onda sam počeo da radim u jednoj školi fudbala, a 2013. sam došao u Fudbalski klub Sloboda i od tada sam ovdje“, ovako svoju priču započinje Amir Spahić.

Poznato je da ste, pored profesionalnog angažmana i strastveni navijač Slobode. Odakle ta ljubav prema Slobodi? Sjećate li se prve utakmice koju ste gledali na Tušnju?

„Sjećam se i to dobro. Prvo se sjećam kada me je mama dovela ovdje da se upišem u školu fudbala, rahmetli Omer Jusić je bio trener, možda ‘90.-‘91. godina. A prvu utakmicu sam odgledao, mislim da je to bila ‘91. godina, u proljeće, sa Crvenom zvezdom ovdje. Imao sam deset godina i toga se dobro sjećam, bio je pun stadion i možda se od tada rodila ta velika ljubav prema Slobodi“.

Ko Vam je uzor u fudbalu?

„U fudbalu sam najviše cijenio i nekako mi je uzor, rahmetli Sakib Malkočević, legenda Fudbalskog kluba Sloboda. On mi je bio i trener i poslije mi je, mogu reći, i pomogao i kad sam bio trener reprezentacije. To je čovjek koji je svojim ljudskim i fudbalskim karakteristikama najviše uticaja imao na mene kao osobu, ali i kao trenera“.

Nadovezujući se na to, koji je najbolji savjet koji ste dobili u fudbalskom svijetu?

„Možda najbolji fudbalski savjet jeste da budeš svoj, ono što ti osjećaš da se time rukovodiš, da te vodi srce. To je vjerovatno najveći savjet koji sam dobio“.

Zbog povrede je Spahić igračku karijeru završio u 27. godini, a tada se okrenuo trenerskom pozivu (Foto: D. Zabuš)

Govoreći o Vašoj igračkoj karijeri, kako je došlo do angažmana u Slobodi?

„Tada je bio Fudbalski klub Zmaj od Bosne u kojem sam ja prošao školu fudbala i igrao sam za prvi tim u Zmaju, iako sam bio junior. Bio je rat i trenirali smo gdje nam je bilo bliže. Ja sam trenirao tu u Slavinovićima, jer sam tu rođen i tu sam živio. Onda sam sa 19 godina došao u Slobodu, kada je trener bio Suad Kalesić i tu sam bio četiri ili pet sezona, prije povrede. Poslije sam igrao u Zvijezdi Gradačac, malo u Orašju i onda sam relativno mlad napustio fudbal, sa 27 godina. Sloboda je tada stvarno bila konkurencija, bilo je dosta starih igrača i mladom igraču je bilo jako teško upasti u prvi tim“.

Pošto ste spomenuli povredu koju ste imali, zbog nje ste se oprostili od aktivnog igranja fudbala. Da li ste razmišljali da krenete u nekom drugom smjeru, koji ne podrazumijeva fudbal?

„Da, u vrijeme kada sam operisao koljeno upisao sam uporedo i Fakultet za tjelesni odgoj, gdje sam i magistrirao. Vidio sam se u sportu, ali nikada nisam vjerovao da ću postati trener. Osjećao sam fudbalsku igru, međutim mislio sam da ću postati profesor tjelesnog odgoja. Postojala je tada škola fudbala „Klub 7“, tu je radio Darko Vojvodić i na poziv gospodina Ahmeda Hasanovića krenuo sam raditi u trenerskim vodama i imali smo jako dobre uspjehe s tom školom fudbala i jednostavno, život me odveo u tom smjeru. Završio sam potrebne licence i sve je nekako svojim tokom krenulo u fudbalskom smislu“.

Koji trenutak sa Slobodom ćete uvijek pamtiti?

„Vjerovatno plasman u Intertoto kup, to je nekako ostavilo najveći utisak na mene, plasman Slobode u Euro kupove nakon 30, odnosno tada 20 godina. Možda je to najveći uspjeh. Uz to i kasnije kada smo se borili sa gospodinom Husrefom Musemićem za titulu. To je također jedan trenutak koji ću uvijek pamtiti, u negativnom kontekstu, kada smo izgubili utakmicu od Drine kući i ispali iz utrke za titulu prvaka. Bila je to 2016. godina, tada sam bio pomoći trener u prvom timu“.

Za Vas kažu da ste jedan od najperspektivnijih mladih trenera, trener kojeg krase pozitivna energija, upornost, marljivost. Čak ste imali ponude da vodite druge seniorske timove, no ostali ste u Slobodi. Šta Vas je uvjerilo da je ovo bio pravi potez, prava prilika za Vas?

„Prije svega, hvala Vama što mislite da sam jedan od perspektivnijih trenera. Dobar sam bio u juniorskim kategorijama, sad kakav ću biti u seniorskim, nadam se da ću nastaviti tim putem. Sigurno da je bilo i poziva i iz drugih sredina, međutim, jednostavno ljubav prema Slobodi i mogućnost da se razvijam u trenerskom smislu je bilo presudno da ostanem u Fudbalskom klubu „Sloboda“ i da tu pokušam nešto napraviti za naš grad i sve naše navijače.“

Amir Spahić bio je pomoćnik Husrefu Musemiću kada je Sloboda dogurala do Evrope (Foto: Miro Petrović)

Radili ste i kao asistent Vladi Jagodiću, Slavki Petroviću, ali i Husrefu Musemiću, koji važi za jednog od najboljih bosanskohercegovačkih trenera. Šta ste naučili od njih s obzirom na to da svaki od njih ima drugačiji stil?

„Najviše sam naučio, možda zato što mi je to bio prvi dodir sa seniorskim fudbalom, od gospodina Husrefa Musemića. Konkretno što se tiče te discipline u radu, poštovanje, marljivost,… Dakle, najviše sam od njega naučio, međutim i od kolege Vlade Jagodića i Slavke Petrovića sigurno sam naučio neke nijanse, kako se ponašati, kako voditi treninge, utakmice. Od svakog od njih ponaosob se moglo nešto naučiti i upiti za dalje“.

Koliko je zapravo zahtjevan trenerski posao? Kako izgleda jedan Vaš dan u Fudbalskom klubu „Sloboda“?

„Ljudi kada gledaju trenere misle da je to samo ono finale kad se igra utakmica, ali voditi 20, 25 ljudi, organizovati treninge, onda svako je drugačiji karakter, treba svakome pristupiti s druge strane, to nije nimalo jednostavno. Pored toga, priprema za utakmicu, priprema na osnovu protivnika, ko će igrati, ko će biti u sastavu, ko je povrijeđen, da li je neko uvrijeđen… Treninzi su otprilike u 11 sati, ja dolazim oko 9 sati, tu sam sa svojim asistentima, analiziramo, pripremamo se za trening. Trening je zapravo najjednostavniji dio mog dana. Poslije treninga ostajem tu još nekih sat vremena, onda idem kući opet se pripremati za sutradan i tako otprilike od 9 do 15 sati sam tu na stadionu Tušanj. Tako da je sve vezano za FK Sloboda, to vam je isto kao pravi posao kada radite u firmi“.

Došli ste na trenersku poziciju u prilično nepovoljnom trenutku. Kakvu situaciju ste zatekli u ekipi?

„Kolega Žižović je ipak osvojio 25 bodova i svaka mu čast na tome, jednostavno nije išlo u zadnje vrijeme, tako će biti i sa mnom. Takav je trenerski posao, lakše je mijenjati trenera nego 25 igrača. Zatekao sam momke koji stvarno dobro rade, dobro treniraju, nama je samo trebao jedan dobar rezultat da bismo se vratili na prave staze. Nemam nekih primjerdbi na igrače, ostala je spremna ekipa, imamo nekih povrijeđenih igrača koji nam možda remete pripremu utakmica i pripremu treninga. Ja sam pokušao samo malo da ih probudim, u nekom fudbalskom smislu, da se vratimo na pravi kolosijek jer je pobjeda nešto što je u fudbalu najslađe, što nam daje moral za dalje“.

Na šta ćete se najviše bazirati u nastavku sezone? Koja je to Vaša trenerska filozofija?

„Ja se nadam da ćemo se prije svega svi probuditi, posebno igrači jer oni su ipak ti koji sve finaliziraju na terenu, mi smo njima samo servis. Nadam se da ćemo krenuti prema gornjem dijelu tabele i da se nećemo dovesti u situaciju da se borimo za opstanak. Volio bih da to što prije dođe i da ljudi počnu dolaziti na utakmice u što većem broju. Vidimo da je to u zadnje vrijeme mali broj gledalaca za Tuzlu i nadam se da će napokon svi navijači i simpatizeri FK Sloboda da idu sa stadiona zadovoljni.” (Preuzeto sa klupske stranice FK Sloboda)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here