Sedam godina bez Keme Montena: Skromni hitmejker koji je zbog mikrofona ostavio kopačke

Šezdesetih godina prošlog stoljeća mediji su pisali kako sarajevska muzička scena svake godine postaje bogatija za nekoliko velikih talenata, a na ljeto 1967. posebnu pažnju privukao je gimnazijalac kojem su predviđali blistavu karijeru – Kemal Monteno.

Daleke 1967. časopis Plavi vjesnik opisao je susret s Kemom navodeći kako mladića niskog rasta, krivih nogometaških nogu i neobičnog prezimena očekuje blistava karijera u muzici. Iako djeluje povučeno i poprilično skromno, pisali su, vrlo je pristupačan i uvijek spreman na šalu.

“U Sarajevu, to se može već bez pretjerivanja reći, Kemal Monteno je pjevač broj 1. Naravno, u vedroj muzici”, piše u tekstu ovog časopisa.

Kemu su upoznali u Subotici na festivalu zabavne muzike te je pjevač isprva mislio da je riječ o šali: “Zaista namjeravate pisati o meni? Da nije to neka šala? Ovdje se toliko šalimo, da sam pomislio da me neko želi zadirkivati”.

Zatim je nastavio pričati o počecima svoje karijere, navodeći kako je prvi put nastupio na stadionu Koševo.

“Jeste li ikad bili na Koševu? Znate kako se tamo navija i kako je publika izbirljiva. Na leđima sam nosio broj 8. Što? Ne, nisam nastupao pred mikrofonom. Jurili smo za loptom. O nogometu je riječ. Počeo sam kao i mnogi moji vršnjaci juriti za loptom. Maštao sam da jednog dana u plavo-bijelom dresu sarajevskog prvoligaša zamijenim Asima Ferhatovića, Ibru Biogradlića, Svetozara Vujovića…”, nabrajao je tada 19-godišnji Kemo.

Dodao je kako je u istom periodu počeo i pjevati, nastupajući isprva na školskim priredbama: “Imao sam ta dva hobija koja su uz školske obaveze bila previše. Tako sam ostavio nogomet – zauvijek. Da li sam dobro uradio? U svakom slučaju, ako ne uspijem u zabavnoj muzici, mogu se tješiti da sam izabrao krivi hobi, zar ne?”.

No karijera mladog Sarajlije nastavila je rasti, što dokazuje i činjenica da je do 25. godine uspio prodati više od milion ploča. Gotovo sve svoje pjesme pisao je sam, ali je u nekoliko navrata rekao kako nikada nije namjenski sjeo kako bi napisao pjesmu, nego je čekao da pjesma nađe njega.

“Dosta osjećam tu muziku, bez neke škole, bez nečega…”, rekao je.

Početkom sedamdesetih je oženio Branku, s kojom je dobio dvoje djece i ostao u braku do kraja svog života. Kada je krajem šezdesetih upitan da se opiše, rekao je: “Sarajlija, maturant, tri koktel-ploče, zaljubljen u Branku i zaručen!”.

Novinar Pavle Pavlović, koji je s Kemom odrastao u Sarajevu, pisao je kako se pjevač uprkos velikom uspjehu i slavi postidio kad god bi ga neko pohvalio i prepoznao na ulici. Rekao je i kako je oduvijek znao da će Kemica biti velika zvijezda, kako se to znalo po sjaju u očima kad god počne pjevati.

“Uvijek u vrhu, nikad na tronu. Možda je tako i najbolje. Nikad ne može postati dosadan. Njega traže i zaljubljeni i razočarani. Uz njegovu muziku najljepše se voli, najlakše pati. Mijenjaju se pop, rock, punk – a kod njega pjesma uvijek ista. Najviše voli šalu na svoj račun. Kao ovu: ‘Rodio sam se veliki, ali su me zamijenili u rodilištu’. Rastom je nešto niži, ali dušom – trometraš!”, pisao je pjevačev prijatelj.

“Mediteranski Sarajlija”, kako ga je u jednom razgovoru prozvao Rade Šerbedžija, pričao je kako je bilo birati između kopački i mikrofona, ali da se nikad nije pokajao finalnim odabirom hobija. Za vijeme dugogodišnje karijere objavio je 14 albuma, zbog čega su ga s pravom zvali “hitmejkerom”.

Tokom nešto više od 40 godina karijere sarađivao je s mnogim velikim imenima regionalne muzičke scene. Gotovo svaki njegov duet ili pjesma koju je napisao ostvarili su veliki uspjeh. Izdao je albume “Muziko, ljubavi moja”, “Žene, žene”, “Moje pjesme, moji snovi”, “Za svoju dušu”, “Dolly Bell”, “Uvijek ti se vraćam”, Moje najdraže pjesme”, “Romantična ploča”, “Kako da te zaboravim”, “Dunje i kolači”, “Samo malo ljubavi”, “Šta ti je život”…

Pored brojnih nagrada koje je dobio na festivalima širom regiona, dobitnik je i prestižne Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Najveći dio svog života proveo je u BiH, gdje je ostao i tokom rata, a posljednjih 15 godina života proveo je u Zagrebu. Umro je u zagrebačkoj bolnici 21. januara 2015. godine nakon borbe s teškom bolešću.

Njegove pjesme ostaju da vječno podsjećaju na velikog umjetnika i čovjeka, neponovljivog Kemala Montena. (Klix)

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *