“Paraoratorstvo Trojke” i dokazivanje “doraslosti Dodiku” traje samo dok se o tome govori, i čini se uvijek defanzivnim do defetizma, a u pozadini je, nažalost, premalo toga.
I daje se značaj sporednim stvarima “odbrane od Dodika”, umjesto da se posvete potpuno zapuštenom ekonomsko-razvojnom sektoru i kvalitetnom kadroviranju, širokim i dubinskim antikorupcijskim društvenim zahvatima, radikalnoj reformi javnog privrednog sektora, uključujući posebno sasijecanje gigantske štetočinske i preskupe birokracije etc. Prije svega u Federaciji BiH.
Ako je “kadrovska politika, politika svih politika”, onda je eksplicite do sada viđeno u Federaciji, gotovo potpuni promašaj negativnom selekcijom i nagovještaj puta goreg od onog dosadašnjeg.
Potpuno je pogrešan praktični politički prioritet rješavanje “dodika”, to je primarno međunarodno “sigurnosno-vojno pitanje” i izvan je domena kapaciteta “trojke”, ali su u njihovim rukama sva pitanja razvoja i kvaliteta života u Federaciji u najširem smislu te riječi.
I to je taj ključni front “biti ili ne biti” na kojem će se razrješavati sve, “sredina i krajevi”, i tu će se vrlo brzo vidjeti i sudbina sadašnje vlasti, bez obzira na sve silne “podrške međunarodne zajednice”, koja ima svoje kvalitativno i vremenski sasvim limitirane interese.
Baš onoliko dugo, koliko bude potrajao i rat u Ukrajini. A, i svaki rat ima i svoj kraj.
Čini se, barem ono što je vidljivo i dostupno u javnosti, da “Trojka” ne razumije ponajbolje svoj historijski trenutak, niti prepoznaje svoj preuzeti kardinalni “domaći zadatak”, te da formu miješa sa suštinom, a hinjenu glamuroznost press-narativa sa bukvalnom “marksističkom materijalističkom” realživotnom stvarnošću koja nas okružuje. I guši.
Nadati se da je dojam pogrešan i da demagoška kvazipolitička mitomanija matricom “dodik-pitanje-svih-pitanja”, neće biti uzeta kao generalni alibi nečinjenja i opravdanje daljeg ekonomskog propadanja, kao i uvijek do sada.
Dosadašnja politička praksa vladajućih polit-elitokracija “odbrane države”, dovela je tu istu državu gotovo do kraja: kao da je i nema.
Jedino je enormno eksponencijalnom eksplozijom rasta etablirana svemoćna klasa postratnih domaćih milionera i milijardera, regrutirana u pravilu iz politokracije i njihovih lobista-finansijera, paralelno producirajući okean sirotinje i bijede na ivici elementarne gladi.
To je lice i naličje našeg sadašnjeg društva. Dodikovština, kao politički prioritet je najobičnija ubleha i pi*kin dim. (Piše: Derviš ČIČKO, društvenopolitički analitičar)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)
Trebalo bi biti bolje
Poštujem inspiraciju koja obuzme sve naše (bh) političke analitičare. Poštujem i njihovo pravo da budu opredijeljeni desno, lijevo ili pak da su u centru, takvih gotovo i nema. Ono što me iritira u njihovim pristupima “analizama” je NEviđenje šume od drveta. “Država” koju analiziraju je nakaradno formirana na principu potpunog jedinstva (u svakom smislu) manjeg entiteta i potpunog animoziteta u drugom, većem entitetu. Taj mehanizam rogova u vreći je formiran 1990. godine dolaskom na vlast u RBiH kleronacionalista koji nikada ne mogu postići najmanji zajednički sadržilac a sve to je aminovano NEsporazumom u Daytonu. To su “temelji države” koju mnogi analiziraju i usput kritikuju. Bez ikakve potrebe da budem bilo čiji advokat ili zagovarač nečijih “kadrova”, trenutna politika koju, barem javno zagovara Trojka uz tzv pomoć HDZ BiH, te provodi kroz razgovore, pregovore i dogovore čini se kao jedino moguće rješenje za očuvanje cjelovitosti ZEMLJE BiH, u kojoj NEMA države. Svaku analizu bi trebalo temeljiti na osnovnim premisama a jedna od bolnih je da u FBiH nema pravnika ili nema volje da se objavi na našem jeziku Daytonski sporazum, bez navijačkih strasti, onako kako je potpisan te da bude taj SPORNI tekst javno dostupan. Možda bi to pomoglo da se poradi na jedinstvu unutar FBiH kao jedini kvalitetan odgovor na jedinstvo u RS.
Pa, o tome se i radi i sve je kristalno jasno: bavljenje političara, u gotovo cijelom postratnom vremenu, rješavanjem “kvadrature kruga” iliti sipanjem iz šupljeg u prazno, uz sve prateće “djelatnosti” državno-organiziranog kriminala, tu smo gdje jesmo razvojno-ekonomski, sigurnosno i td. na dnu. “Trojka”, kakva god da je, jeste možda i jedina preostala, makar i teoretska, šansa za promjene nabolje, ali i oni, u praktičnom političkom aktivitetu upotrebe legalne vlasti, bave se periferalijama, a ne suštinom problema poboljšanja kvaliteta života ili ozbiljne najave takvih i sličnih poteza. “Najave”, sudeći prema profesionalnom kvalitetu kadroviranja ljudi koji donose ključne izvršne odluke praktičnog života, objektivno su vrlo daleko od pozitivnih očekivanja. Ako se “Trojka”, u političkom smislu djelovanja, svede isključivo na “manje zlo” od SDA-kamarile, onda je cijela stvar tragični promašaj, uz ekspresnu restauraciju još i goreg od onog što smo ranije gledali i to već na slijedećim lokalnim izborima. Ogromnost političke demolirajuće svedruštvene štete nastale SDA-epohom vladanja, bez obzira na ideološke ili bilo kakve druge lične afinitete, ne dopušta ni približnu logiku razmišljanja samo o “manjem zlu”, pošto bi ga tako preostalo i više nego dovoljno za nesmetani put prema socijalnom i svakom drugom bespovratnom džehennemu. Na čija vrata smo kao kolektivitet već zakucali. Za takav scenarij samo tzv. privremeno odložene fatalne agonije, “Trojka” ili bilo koja druga politička asocijacija, sasvim su nepotrebne i besmislene. O tome se radi i nema potrebe zatvarati oči pred naznakama još jedne varijante demagoške ispraznosti, koja se poprilično jasno nudi: krivnja za sadašnje je jasna, ali to više nije opravdanje za nečinjenje. Izbori su završeni, formirana je taze-nova izvršna vlast, primarno u FBiH, i “bujrum Musa kupusa”. Ili sa štitom ili na njemu.