Samo pitamo, za jarana: Mijenjaju trenere i igrače, a da li je smijenjen iko iz uprave kluba?

3
1137
Da li je klub privatna prćija jednog čovjeka? - Aid Berbić, OKK Sloboda, za sada bez reakcije (Foto: Arhiva)

OKK Sloboda svake sezone, nekad i nakon polusezone, promijeni barem polovinu igračkog kadra.

Klub mijenja i trenere kao neko gaće!

Da se podsjetimo kome su se sve unazad pet godina “zahvalili na dosadašnjoj saradnji”: Damir Mulaomerović (“nismo se mogli dogovoriti”, a u stvari Mula je tražio ekipu za internacionalno takmičenje), Boris Džidić, Vladimir Mićanović, Velimir Gašić, Eldar Kavgić, Ivan Velić (“nismo se mogli dogovoriti”, a nudili Veliću manje nego za dva mjeseca spašavanja ekipe od ispadanja), Josip Pandža, nakon kojeg je u sezoni 2018/2019. ponovo došao Mulaomerović, koji je večeras, nakon poraza od Leotara, petog u zadnjih šest utakmica, a trećeg u nizu domaćeg, ponudio ostavku.

Trebalo bi mnogo više prostora za spisak igrača koji su prodefilovali klubom samo unazad tri – četiri sezone. Zna se da su treneri imali mogućnost da sugeriraju koga da se dovede, a zna se ko je od tome konačno odlučivao, nerijetko i mimo volje trenera.

Da ne pominjemo “našu djecu” od kojih godinama niko da sleti na zelenu granu i napravi iskorak izvan domaćeg prvenstva, a koja uglavnom sjede na klupi. Isto važi i za pomoćne trenere, ugledne profesore i bivše košarkaše, koji mjesto ustupaju anonimusima ili tatinim sinovima.

E sad, nagradno pitanje za “milion dolara” glasi: Pod pretpostavkom da ne stoji ocjena da je klub privatna prćija jednog čovjeka, znate li ime ijedne smijenjene osobe iz klupskog rukovodstva?

Znate, znate, ali nećete da kažete! Naravno, nije otišao niko, jer ti klupski “ćutolozi” su tu da aminuju, klimaju glavom i za to budu nagrađeni mjestom u jednom, ili više upravnih odbora gradskih firmi, stadiona, dvorana; mjestom u RSD “Sloboda”, radnim mjestom za koje je najvažnija klauzulu da si u “pravoj stranci” i da se ne suprostavljaš predsjedniku!

Oni su tu, oni se godinama pomijaju oko ekipe ili u prvim redovima, oni klimaju glavom i troše javni novac, a nizašto ne odgovaraju. Oni mogu da kažu kako će “OKK Sloboda igrati Evropu” i kada je ekipa bliže Ligi za opstanak, a da im niko za neispunjeno obećanje trošenje javnog novca ne uvrne uši.

A šta je to klub uradio do sada, otkako su ugasili Sloboda Ditu, a osnovali OKK Slobodu? Koje titule je osvojio, koje pozicije, a da nisu bile pozivnice? Kojeg je domaćeg trenera stvorio i postavio za glavnog “coacha”? Koliko se domaćih igrača naigralo u ligi, je li više “naše djece” dobilo nogu u odnosu na one koji su dobili priliku?

Kada je tako kako jeste, zar treba da čudi što se vrlo često na društvenim mrežama može pročitati mišljenje: “Dok je klub privatna prćija jedne osobe, koja se pri tome koristi javnim novcem, tu hljeba nema”!?

Ima li, pak, načina da se stvari promijene? Da čujemo mišljenja, bujrum! (mp)

3 Komentari

  1. Vracaj ŽARETA pod hitno.:)
    Ovaj Bejbic prca Slobodu još kad je Selim bio Načelnik. Talđija Enke Bedica jedino je uspesno vodio cikminu.
    Bolesnik koji se ama baš u ničemu dokazao nije izuzev u hapanju.

  2. OKK Sloboda je lice i nalicje stanja kako u drzavi tako i u sportu, sve vrvi od nepotizma, sujete, nestrucnosti, licnih ambicija, poltrona, klimoglavaca itd. Rukovodstvo treba odgovarati ako nista onda zato sto javnim novcem posluje u minusu. Da ne spominjemo horde poslusnika koji ce za posao u CGu, Vodovodu ili JKPu dozvoliti verbalni delikt, koliko li to vrijedi budzetski posao.
    Sjecam se vremena kada su treneri bili gospoda koja je to radila honorarno, iz ljubavi prema kosarci i gradu, avaj, kome pricam. Zar se niko ne sjeca tih i takvih ljudi, dokazanih prije svega na svojim primarnim profesijama, zar treba da ih imenjemo, izgleda da treba, da se danasnje rukovodstvo prisjeti onih koji su im mozda nekada bili uzori, nama sigurno jesu. Tih ljudi jos uvijek ima u nasem gradu, ali ako ih pozoves moras progutati ponos, a to je izgleda najteze u zivotu. Sve u svemu, nejbolnije me pogodi kada vidim Tuzlansku djecu koja sjede na klupi, i kao trebaju i time biti zadovoljni, a imamo toliko talenata. Kada bi skola kosarke radila kao nekada, ne da bi oni igrali, nego bi im i treneri i uprava mogli dignute glave proci svojim gradom, kako kaze sensei Miyagi, ne postoji los student, samo los ucitelj. Medjutim, kao i sve u ovoj tvorevini, i kosarku na zalost moramo birati lokalno, pa drzavno, pa lokalno, pa drzavno,pa lokalno……..

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here