Opraštamo se od još jednog našeg znamenitog Tuzlaka “sa dna kace” striktno čaršijskog štiha, romantičarske i umjetničke ljudske osebujnosti, historičara umjetnosti, slikara, esejiste, kustosa i dugogodišnjeg direktora svjetski poznate Međunarodne galerije portreta koji je svojom osobnošću i aktvititetom obilježio našu, u najmanju ruku, domaću društvenu stvarnost.
Ono što za sada neprovjereno znamo, tamo gdje odlazi ne postoji vrijeme, prolaznost niti imaginacija i stvari, radost i tuga, ljubav i mržnja, zavist i dobrodušje, strast i melanholija, mudrost i glupost, ne nosi se ništa sa sobom, samo se ostavlja, ponajprije, ono što je, nadati se, sjećanje na ljubav kod onih koji privremeno ostaju.
Sve ono čime se bavio i u što je ugradio svoj život naš dojučerašnji sugrađanin može biti i cjeloživotni “roman o ljubavi, ali ne o ljubavi iz romana, već o ljubavi koja postoji van literature-u stvarnosti”: ostvarivao je sreću baveći se onim što je volio- umjetnošću, obogaćujući i sve druge koji su na taj način njome bili dotaknuti. Želio je, kako kaže u svom kolumnističkom “Vrtu glinenih golubova”, ono što i svi mi Bosanci želimo…”svoje nebo…, modrinu svojih šljivika, životnu muziku i biserje tanane strune saza… i glas mujezina sa svojih minareta… i duboke tonove katedralskih zvona.”
Vjerovao je i nepokolebljivo radio na cjeloživotnom projektu stvaranja univerzalne buduće sreće, ali i one sada i odmah u realnom svijetu “koji ne vjeruje suzama” i koji je sazdan i od nepravde, oholosti, osvetoljubivosti i mediokritetske nesnošljivosti prema darovitima kakav je bio i Ćazim Sarajlić.
Uostalom, tradicija tuzlanske neobjašnjive ravnodušnosti, pa čak i otvorenog oficijelnog neprijateljstva spram sudbina svojih najistaknutijih odličnika iz svijeta umjetnosti od vremena Meše Selimovića pa do živućih slikara Ekmečića, Tahirovića, Čorbića etc., nije iznevjerena ni ovih zadnjih godina. Dugogodišnji obračun lokalnih vlastodržaca iz Gradske uprave i sveobuhvatan progon Ćazimov, uz pokušaj sudskog inkriminiranja, samo pokazuje primitivizam niskih strasti, ljudsku neizraslost i malograđansku iskompleksiranosti njegovih okrutnih progonitelja.
Iza Ćazima Sarajlića ostaje utkan ideal ljubavi u sve čega se latio: “Valjda i zbog jednog iole iskrenog prijatelja treba živjeti i biti prisutan. Prisutan i ovome sivilu, sa željom i nadom da se uzdignemo do sunčanih horizonata naše ljudske, duhovne radoznalosti.” Od njegovih dirigiranih mrzitelja ostaje samo neshvatljivi lavež mržnje, lošosti i razarajuće zloće: to je danas, barem zvanična, Tuzla kojoj, čini se, nisu potrebni njeni ljudi i ništa izuzev rušenja, placeva, zgrada, zgrada i zgrada.
Odlazak Ćazima Sarajlića, francuskog Viteza umjetnosti i književnosti, a našeg sugrađanina, u neke druge svjetove izvan mogućnosti naše stvarne spoznaje bez zvanične komemoracije, bez riječi zahvale i svjedočenja o nečijem sasvim ispunjenom životu davanjem drugima tu pored nas, zasigurno je i mjera sramote i poniženja Grada, nažalost, ni prvog ni zadnjeg, ljudi i vremena u kojem živimo: “Slutim neku prevaru”, kako kaže u svom “Vrtu glinenih golubova”.
Ipak, što se tiče “neslužbenih”, običnih Tuzlaka prevare nema: Ćazim Sarajlić je u srcima i kolektivnom sjećanju svih nas koji iskreno i bez bilo kakve rezerve volimo svoj grad i njegove ljude: mi vjerujemo suzama. (Derviš ČIČKO, TuzlaLIVE.ba, 22. augusta 2017. godine)
Jedan je Ćazim!
covjek i prijatelj kakvog samo pozeliti mozes