Rade Milovanović: Šah i još neke uspomene iz 1983. godine (Foto)

1
260

Uvijek sam mislio da su glavna korist bavljenja sportom, čak i šaha kao npr. mentalni sportovi, putovanja, druženja i upoznavanja ljudi. Rezultati (posebno slabi) nestaju iz sjećanja, ali sjećanja (ugodna posebno) ljudi, gradova, sela… duboko gravirajte.

Šahisti Tuzle 1981. godine, s lijeva: Šahbaz Nurkić, Rade Milovanović, Osman Paloš, Mustafa Sprečić – Foto: Arhiva)

Neki dan sam pažljivo počeo čitati knjigu Mustafe Salkića “Lanjski snjegovi”.
Šahovska hronika sjeveroistočne Bosne iz 1970-1991. godine (naravno da je najviše događaja iz Tuzle). Knjiga ima 1177 stranica u kojima autor bilježi događaje koristeći tisak, časopise, biltene, ljestvice turnira…

Na stranici 727 spominje otvoreno prvenstvo BiH u Zvorniku održano od 21-31. srpnja 1983. Sjećam se “dobro”, ali sada čitajući vidio sam da sam prvo mjesto podijelio sa Gavrićem, Mujićem i Kožulom u konkurenciji 152 igrača, pa sam se sjetio da sam u prošlom kolu brzo “crtao” sa Kozulom. Budući europski prvak nije htio u posljednjem kolu osporiti sudbinu crnim figurama!

Kada je najavljeno da će turnir biti održan u Zvorniku, Osman Paloš, Senad Begić i ja smo se dogovorili da svaki dan vozimo na mojoj Fići 850 i da sat vožnje od Tuzle do Zvornika ne bi uticao na naše šanse “dobrog rezultata”.

Priča 1
U zakazano vrijeme su dolazili Osman i Senad, dali novac i naknade za benzin (u to vrijeme je bila nestašica benzina) pa smo krenuli. U to vrijeme nije bilo iPhonea pa smo razgovarali, zapravo 95 posto razgovora Osman je govorio, a u kratkim intervalima se “ubacio” Senad pjevajući – govoreći pjesme Johnnyja Štulića kao npr. “lavina kotrlja utezi na nogama… Presssingeeeee…” Mislim da smo sva trojica bili uspješni u prvom kolu. Nakon par kola vraćamo se, Osman govori, što je uobičajeno, bez obzira na rezultat, dok Senad potpuno šuti; teško je prihvatio poraz i onda sam krenuo i Osman je nastavio: “Od lavine kotrljanja utega…” pa je Senad “oživio”. Nismo htjeli da naš mladi kolega bude tužan.

Senad Begić i Rade Milovanović, Tuzla 2013. godine – Foto: Arhiva)

Priča 2
Bila je subota pa smo rano putovali i otišli u trgovinu po burek. Osman je bio jako nervozan, Senad je jeo burek, pa bi mu Osman nervozno rekao: “A ti jedeš”. Senad je upitno otvorio ruke i Osman je rekao: “Mogli ste mi ponuditi narudžbu za narudžbu i ja bih procijenio da li je vaša ponuda iskrena”.

Sjetio sam se toga, pa kasnije kad god sam ponudio da pijem, šalio se govoreći: “Stani da mogu procijeniti boju glasa da li iskreno nudiš”.

Priča 3
Na kraju turnira pridružio nam se i moj tata Mlađen. Otišao kod majke, moje bake Spasenije u Banja Koviljaću i po završetku zabave vratit će se. Bio sam posljednji od svih sudionika koji su završili zabavu. Senad je rano otišao sa drugim ljudima. Počeo sam i iznenađen sam zatekao Osmana i tatu za jednim stolom, a sudeći po broju čaša i boca vidio sam da su vrlo “dobre volje”. Ponudili su mi da sjednem što sam nervozno odbijao (pogrešno! uvijek treba slušati oca) jer je vrlo kasno. Počeli smo i nakon 20 minuta oluja je počela s ledom! Sjećam se da sam vozio niz brdo prekriven ledom, nikad se nisam toliko uplašio u vožnji! Tata i Osman, dobro raspoloženje je stalo u trenutku, još se sjećam njihovih zabrinutih lica. Sva sreća pa je oluja stala, a Osman se nije suzdržao da mi ne kaže da sam trebao slušati svog oca.

Sretno smo stigli u Tuzlu, odvezao oca u Oktobarsku ulicu, Osman na Pashabunar, pa da izbjegnem udar jos jednog vozila 20 metara od stana. Bila je ponoć kada sam ušao u kuću. Supruga se probudila, očekivao sam da će nešto reći u smislu “dobro da si stigao po ovakvom vremenu”, a ona je rekla: “Ko je to danas bio ovdje?”, ukazujući na pepeljaru punu cigareta, Osmana i Senada, prije odlaska na put.

Turnir je završio oko podne, tata se ponovo pridružio, kući smo otišli i ispred Tuzle u Slavinovićima, Osman je rekao: “Osvojili ste nagradu, vrijeme je da počastite oca”. Stali smo u prvu kafanu i proslavili kraj turnira.

Prošlo je dosta godina od kako nas je napustio tata (1994.) i Osman (2004.). Često razmišljam o njima i nedostaju mi. (Rade Milovanović, Texas, SAD)

1 komentar

  1. Vise puta sam, sa odusevljenjem, procitao ovu, rekao bih, majstorski ispricanu pricu! Jako lijepo, Rade! Siguran sam da jos mnogo toga imas da nam kazes. Danas je vec 17 godina kako nas je napustio Osman, a vec odavno ni Sprece ni Sabija nema. Ostala su sjecanja na nezaboravna putovanja, druzenja! Zato bih te molio da nastavis da pises!

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here