U ranim jutarnjim satima drugog dana vikenda, baš kao što je to tradicija duga sedam decenija, orkestar Rudarske glazbe Kakanj odsvirao je čuveni prvomajski uranak.
Krenuvši tačno u šest sati, članovi orkestra su duž glavnih gradskih ulica Rudarske i Alije Izetbegovića izveli numere posvećene Međunarodnom prazniku rada, na što su im njihovi sugrađani uzvraćali aplauzom i izrazima tople podrške.
Inače, Duhački orkestar Rudnika mrkog uglja „Kakanj“, poznatiji kao Rudarska glazba, djeluje još od davne 1952. godine. Osnovan je na inicijativu tadašnjeg Sindikata. Sve do devedesetih godina prošlog stoljeća, u njoj su svirali radnici kakanjskog rudnika.
Nakon agresije, struktura muzičara se značajno mijenja, tako da je danas situacija potpuno drugačija. Iako amaterskog tipa, orkestar čini i nekolicina učenika Osnovne i Srednje muzičke škole u Zenici, uz jednog studenta Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu. Mladi ljudi, Kakanjke i Kakanjci, učenici i studenti, odlučno su preuzeli amanet ranijih generacija.
Rudarski orkestri ranije nisu bili nepoznanica, pa su tako ostale zabilježene glazbe Rudnika lignita iz slovenskog Velenja, Rudnika „Kreka“ u Tuzli i Željezare Zenica.
Od svih njih, danas je, uz Rudarsku glazbu, aktivan samo zenički Duhački orkestar.
Koliki je značaj Rudarske glazbe u Kaknju najbolje svjedoči činjenica da je preživjela sve dosadašnje društvene turbulencije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Privredne reforme iz 1965. godine snažno su se odrazile na rudarstvo. Ekonomski indikatori su ukazivali na potrebu zatvaranja organizacionih jedinica Rudnika koje nisu bile produktivne. Uprkos svemu, Rudarska glazba je opstala.
Naprosto, Rudnik se nije mogao odreći svog orkestra, te je svijest o značaju Rudarske glazbe u kulturnom životu Kaknja nadjačao puke statističke parametre.
Ni za vrijeme najtežih ratnih dana ovaj kolektiv nije zaključao prostorije, već je taktovima svojih izvedbi u jutarnjim satima svakog 1. maja unosio živost u kakanjske ulice.
Svakog 01. maja čovjek osjeti arhaističku duhovnu i kulturnu ojađenost tzv. “grada” Tuzle kada mi se naivno folkloristički materijaliziraju budnice duhačkih orkestara većine malih mjesta i gradova BiH. Ljudi, zamislite strašilo i zamračenost mentalnog fluida ljudi koji upravljaju ovim gradom bez prostornih muzičkih svečanosti, bez tiskanih medija, bez vozova koje zamjenjuju presvučene kaldrme iz Osmanskog perioda. Kada će Tuzlom upravljati ljudi urbane duhovne i kulturološke strukture, umjesto ovih primitivaca koji sa Tuzlom nemaju nikakve veze, ni po rođenju, ni po porijeklu.