(Foto: Ilustracija, nasumično izabrane već objavljivane fotografije, arhiva)
Jasmin Imamović, pravnik, u dosegu mudrog fiškala, petmandatni načelnik i gradonačelnik, pulen i nasljednik Selima Bešlagića; u razvoju distanciran od tutora. Aspirant pozicije predsjedatelja SDP-a, potonji zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Alfa tuzloid – predačku svojtu Tuntopoljaca rekognoscirao u mlađem paleolitu! I, u znak omaža, u Srpskoj varoši – preimenovanoj u Džindić mahalu – revitalizovao etno-naselje od zdravih materijala – ilovače, rogoza i granja; pješčane pećine s Ilinčice ostavljene su za prikaz starijih, još neproučnih naseobina.
Čin pragmatičnog lidera vrijedan hvale. Sojenice – titularne jasminice nakoljnice – mogu biti socijalni stanovi u stalnom procesu društvenog raslojavanja, a zbog blizine kupališta, i ekstra rustik-bungalovi za bjelosvetsku klijentelu, jebivjetre, gejove, pigiste, uraniste, prajdiste, šminkere, blazirane tipuse kojima je surogatskog komfora, kraj promiskuiteta urbane civilizacije, preko obeju glava.
Drži da, po istorijskim, kulturnim i drugim vrijednostima “njegov grad” staji alpari sa Dubaijem i Los Anđelesom, a u posljednje vrijeme i s Ravenom.
U široj percepciji naučnih otkrića pozvao se na nezasluženo skrajnutog bana Borića, po kome je nazvano jedno predgrađe prijestolnice drevnih Soli. Ostatke raskošnog banskog dvora, s donžon kulama, visećim vrtićima, vodoskocima; persijskim ćilimima, s majevičkim medveđim i tigrovim krznima, kitajskim svilenim draperijama, zidnim freskama, podnim mozaicima bogumila, nažalost, prekrila su staništa multi-multi mrtvaka i meita.
(Ban Borić je bio visoko educiran plemić, edukovan baštinik bizantske kulture i latinske uljudbe, s dokazanom plavom krvi u venama, arterijska je izgledala više krmezli. Prvi je u rahatnicu uveo tekuću vodu s reke Istar, u kom su se praćakali lososi, daleko nadilazeći serizam vlastele iz europskih feuda. Ne samo da je ta kamarila mrljinu čopala, i ćapala, smrdljivim rukama koske preko ramena hitala paščadima i sirotinji, nego je radnju sporaj sebe, poput kmeta, obavljala “iza kuće”, s jedinom razlikom što se u tim prigodama kečila “iznad kuće”. Stenjući na banak-rupama u isturenim nišama, direkt je kuljala niz zidove rezidencja, što je imalo za posljedicu da je smradan život u podolu usporio razvoj građanstva. Nepojamno da je prve grafite i murale upravo kreirala “estetika zadnjica”. Te tvorevine čreva se i danas, doduše fragmentarno, mogu uočiti na fasadama očuvanih utvrda, zamijetno u starom Srebreniku i Doboru (najviše iz perioda hungarskih zauzeća. Takvo stanje je doprinijelo da se srednji vijek ne nazove samo stoljećima mraka, nego i epohom kaka!).
Na okrajku Trga slobode, u blizini (srušene) gradske kuće arhitekte Bogdana Đukića iz 1938. angažovao litografe da u “friz” od mramornih spomenki urežu gnome sa stećaka; radovi izvedeni na način artifificijelnog stiliziranja. Tekstovi ugravirani apstraktnom latinicom, umjesto realnom ćiriličnom bosančicom, bosanicom, po hrvatski, moguće hercegovačkom ili krajiškom begovskom varijantom.
U park, pored Sjeverne magistrale, s tim u vezi, dopremio nekoliko “kamenova” bez zapisa i ornamenata – implicitan zaključak da se ćirilica u Bosni nije koristila sve do pojave Husein kapetana Gradaščevića u prvim decenijama devetnaestog vijeka. Istoričare, etnologe, arheologe ne uzima za ozbiljno kad ga upućuju na stojećke u okruženju, specijalno u Koraju, gdje jedan – poput Božićka Banovića – upozorava da “Ase leži Petko Rajkovac” s prijetnjom Gospoda: “Tko si ovaj bilig pogubi pogubi ga bog”, a tamo dalje sličnu želju iskazuju “Plemeniti Gostičanin” i “otac Rajko”. Jeste da se Koraj zove po raju, ali je utopija da se na Majevici ikad blagovalo dženetski; takvu blagodat monopolisalo je Tuntopolje tokom njegovih načelničkih bdenija nad multimulti pukom.
Beleg-nišan ugovora Kulin-bana s Dubrovnikom iz 1189. o monopolizaciji soli sa strane Raguzera, blizu tih istih kamenova, anticipacijski je pokušaj političke korekcije. Sa formatom tuntopoljskog Demirela, nije se mogao zaobići nepobitan fakat da je otomanska Turska s Republikom korenspondirala na ćirilici, jezikom koji će – kako je krenulo –jednoga dana biti zamenjen tuntopoljskim.
U interesu ljubljene sredine, poštovanja državotvornih velikana spram lokalne samouprave i opšte samobitnosti, mecenirao prijatelja skulptora da u prirodnoj veličini reciklira figuru kralja Tvrtka; zajedno s naslonjačom – simbolom prestola od rasne bosanske bukovine koja je podupirala i razlivene engleske kraljevske guzove – osovio je u sred gradskog parka, kako bi fascinirao turiste na predanku poslije napornog razgledanja gradskih znamenitosti verifikovanih njegovim muhurom. Frapantan, magičan kičeraj u umjetničkom iskazu i u tehničko-tehnološkom izvođenju. Utisak se, međutim, popravio kad su oštra okca u kralju Tvrtku prepoznala odraz magnetičnog lika i duha naručioca, poglavito urnek-bradu mudraca.
U svojstvu pročelnika književnika, a u slavu etno-disidenta Meše Selimovića, osnivač novog pravca u literaturi bivšeg ju-prostora – konsrbizma, posredovanog Cum grano salis. Osim naprasnog mu jarana Abde Sidra, znamenitog po krađi optimizma Emila Kieja iz 1920. (Svaki dan u svakom pogledu sve više napredujemo), ovjenčao nekolicinu spisatelja rečene kvazitike, među prvima herskog konvertita Mirka Kovača, koji se, od povlašćenog beogradsko-srpskog, dao transformirat u imanentno steklog croatskog pisca, s fantazmom da će tako dobiti Nobelovu nagradu, kad je već mimoišla Titinog Frica.
Iako permanentno gnjevan na okruženje, Filip David nije prećerano zabazao u snatrenje – tuzlansko odličje navelo je prestonički žiri da mu o prsa okači NIN-ovu povelju (od natron-papira za pakovanje gibire) za koju više nijedan pisac od samopoštovanja ne mari.
Predanost crtanju u osnovnoj školi upumpala mu je u široku grud adrenaline raznih vrsta kako institucionalno da reformiše likovni život u gradu. Adaptirajući okolnostima izreku Josepha de Maistrea da svaki narod ima vladu kakvu zaslužuje, Međunarodnu galeriju portreta, sa aurama rahmetli Ismeta Mujezinovića, Mevludina Ekmeka i Ćazeta Sarajlića, inkorporisao u tzv. Kulturni centar da bi je sveo na razinu zadružnog doma, svojevremeno glasovite ustanove zbog doprinosa razvoju amaterizma i opismenjavanja u stilu „Huso kusa pitu.“
S referensama polihistora, antifašiste, patrona grada koji u genomima nosi od stadijuma plazmodijum vivaksa i prenatalne protoplazme, posebno uoči izbora, pred ulazom bivše željezničke stanice na Musali iz 1886. izlio Suzu empatije; u zipi krečnjaka iz Dubokog potoka dao urezat metalnu višeznačnu opomenu da su, u drugom svjetskom ratu (pominjanje prvog bilo bi previše antievropski), da su “odavde u logore odvođeni Jevreji, Romi, Bošnjaci, Hrvati…” (Autor Suze je namamljeni, apsolutno apolitičan Pero Jelisić, srpsko siroče iz drugog svetskog, odgajeno u jednoj plemenitoj hrvatskoj porodici u Miladijama, od rata ponovo žitelj Zagreba). Izvesni posmatrači slutili su da će u tom javnom podsjetniku izostaviti Srbe, ali multikrator je činjenice interpretirao uvažavajući licencu poetiku: Srbe je rasporedio na keca da – posrćući i pod knutom – guraju vagone. Hrvati šaldžije su se ibretili –otkud da je i nas tu turio? Naši stari su, uglavnom, bili redarstvenici, dispečeri, otpravnici vlakova, dakako u suradnji s “hrvatskim cvijećem”. Tako je odguran i kontingent u kom je bio Mitar Trifunović Učo, sa stanom u tim istim Miladijama. Ima li onda razloga da se kulturno umjetničko društvo i dalje diči njegovim imenom?
Inventivac od “sportske krvi i jedrog duha”, ideju novinara Nedima Hrustanbegovića o pretvaranju “pinge” u kupalište, a ne u močila kreketuša, krastača, močvarica, s gusanima, belouškama, mogućim utvama za lov, usputni devizni safari – komplementarno s kukcima i kakcima Biološke zbirke u kojoj je trebalo da bude galerija slika Đorđa Mihailovića – legitimisao u formi sopstvene autentične domišljatosti, svakako kao rasan politikus, i uzdigao je do vodopada Panonskih jezera, s poklikom da je prošlo vrijeme kad su se Tuntopoljci kaljužali u plićacima Jale i Soline, i s intimnim priznanjem da i žurnalisti ponekad posiju koje zrno na opštu polzu, ali da ta setva nije dovoljna za odlikovanje i publicitet, to jest – zobanje.
Kad je novinar već pomenut, pretumbao je tuzlansku radiodifuziju – ukinuo Radio-stanicu iz 1953, pored Sarajeva najstariju u BiH, da bi osnovao RTV-7, vezujući je za nasleđe Kulina-bana i njegovo sredstvo informisanja zvano doboš, koji se zadržao sve do 1948, kada je telal Hilmo obavijestio narod o Rezoluciji Informbiroa i svenarodnom otporu baćuški Staljinu. Značenje zibnera zna samo on, što je i prirodno. Telegeničan kakav jeste od 1959. godine, uslikavao se u studiju svaki dan u sedmici; odatle je, posredstvom elektrona, slao sugrađanima virtuelne čestice ljubavi iz svoga kosmosa kao i pridnu dopunu – kvarkove hegelovskog uma. (Rečeni posao mu je bio olakšan činjenicom da nije morao da se maje s novinama; jedne jedine ukinute su u ljeto 2005).
Na redovnom godišnjem pregledu, međutim, lični hećim kardiolog, najbolji student Božine Radevića, primijetio je da se pacijent izložio nepojamnom riziku – srce je toliko naraslo da će, ako se trend nekontrolisane ljubavi nastavi, eksplodirati. Upozorenje je akceptirao akciono: istoga časa uskamijao se u Parlamentarnoj skupštini BiH, gdje ljubav prema Tuntopolju nije obavezna – ljubav se, u tom slučaju, usmjerava prema Suverenoj, uz mjesečnu premiju od blizu deset hiljada konvertibilnih. (Sa godišnjom penzijom u ravni neta njegove jednomjesečne lopate grtače, skromni umirovljenik smatra da je još i dobro prošao).
Tuzlanska ljubav je, ipak, nastavljena, ovoga puta kroz medijum pulena Zije Lugavića; šteta je jedino što nedjelja nema osam teve dana. Učeći se na iskustvu svoga prethodnika, novi lordmer je otišao dalje u ispravljanju istorijskih nepravdi – u trku je, koalicijski, jednu ulicu (Trgovačku) nazvao po svome babi, valjda stoga što je, poslanje hodže tumačio u duhu novog vremena, a sa empirijom iz perioda socijalističkog samo-upravljanja, i u skladu s filosofijom Pro domo sua. Ideja da i prethodnik dobije ulicu zasad je u mirovanju, ali postoje izgledi da se implementira čim neko sokače preraste u bulevar.
Najzad, i ne manje važno, u ime sveopšteg napretka, izvesnim koncesijama “pripitomio” je naizgled neukrotivog teriblosa Mirnesa Ajanovića, lidera Bosanske stranke, takođe i prvotno nepomirljivog kritikusa Sinana Alića, unapredivši ga u rukovoditelja fondacije “Istina, pravda, pomirenje”, pošto je ostao bez posla poslije ukidanja već rečenog tuzlanskog lista. Potonji se ipak požalio da mu, uprkos relaksiranim odnosima, nije otkupio nijedan primjerak knjige Naprijed u srednji vijek – naslov sugeriše neprihvatljivu dijahronu redukciju Tuntopolja. Nafake bi bilo da je na koricama stajalo Naprijed do mlađeg paleolita! (Stariji paleolit, zbog bremenitih obaveza, nije imao vremena da istraži).
Hebiga potpisniče!
Volumen od renesansnog i enciklopedijskog raspona zaslužuje posebnu, pregnantnu elaboraciju svoga literarnog opusa, ekskluzivno spram odnosa s Merkatorom. Kako stvari stoje, djela će od iduće hefte biti predmet multidisciplinarnih magistarskih i doktorskih studija na Jalskom univerzitetu. Potpisnik toj oblasti nije dorastao. Neka se zato javi ko jeste da ova skica ne bi bila shvaćena kao potcjenjivanje tuntopoljskih prevashodstava, naročito prvog među jednakim pred izbore.
Honorara nema. Ima mita i korupcije. (Pavle Račanin, književnik)
————————————————
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)