Prikaz knjige “Negde između” autorice Mirjane Širbegović: Ljubav je nerazoriva tvrđava!

Nedavno je u ličnom izdanje objavljena knjiga Mirjane Širbegović, pod naslovom Negde između (Put od korena ka listovima Al-Mire), čiji sadržaj, izaziva reminiscencije koje, mi generacije rođene neposredno poslije II svjetskog rata i ambijenta bivše nam zajedničke države, jednog perioda koga jubomorno čuvamo u našim sjećanjima, kada se uzrasta. Ako imate u rukama knjigu  Mirjane Širbegović i još ako ste živjeli u tom vremenu, onda imate sve uslove da se vratite u dane vaše mladosti koje danas sa tužnom sjetom često spominjemo kao, «stara dobra vremena».

 Mirjanu znamo po ranijim pjesničkim izdanjima; zbirka duhovne poezije Ajna, (Aurora 1998.), profesoricu svjetske književnosti i filozofije, novinara, urednika, sportistu, organizatora i animatora kulturnih projekata i manifestacija, psihološkog numerologa i kreatora u oblasti holističkog obrazovanja, do promocija i priloga u javnom medijskom prostoru, poliglotu enciklopedijskog obrazovanja, znanja i informiranosti, kosmopolita svjetskih vidika i nazora, humanistu visoke kulture i beskrajne empatije za sve što je ljudski obojeno; (Još mi zvoni u nepresahloj memoriji njena poruka u sumraku prijetećeg ratnog haosa: « Šaljite mi djecu »), žene maestralne elokvencije i estetike duha, pa ovaj tekst doživljavamo kao poetski romansiranu autobiografiju u kojoj je identifikacija vrlo snažna, empatična i jako srčano izražena, premda će svakom čitaocu ostaviti dovoljno prostora za vlastiti doživljaj i rasuđivanje. «Kada se život poigrao i usmerio me da se posvećeno bavim i radim sa ljudima kao psihološki numerolog i PEAT trener, taj rad doneo mi je još dublje razumevanje našeg postojanja i moga doživljaja istovremene, višestrane pripadnosti. Tako se izgradio osećaj o sebi kao nekome ko je negde između, ko ne pripada nigde, a istovremeno pripada celim bićem svakom od mesta koja su me gradila». A ta mjesta su apostrofirana već na početku knjige, mjesto rođenja Beograd, Bosna (Modriča i Tarevci, Zenica, Tuzla), Krtole (Tivat)-Boka Kotorska, Italija (Milano), Beč, Francuska (Mazamet), Istra (Poreč)…, «u kojima su se čarobnim mostovima spajanja preseljavali ljudi mesta moje duše, sa svojim pričama, humorom, kulturom, muzikom, kuhinjom, običajima ».

ODRASLA U DUHOVNOM AMBIJENTU VELEGRADA

  Njen odgojeni ljudski lik utemeljen u porodičnom krilu, razvijan i izgrađen u nekadašnjem domovinskom socijalnom ambijentu, a kasnije višestrukim internacionalnim iskustvom/iskušenjima i unutarnjim naporima za traganjem i otkrivanjem kulture i duha različitih etno-internacionalnih postora, porodio je pisanu retrospektivu jedne bogate autobiografije, koja odražava multikuluralno biće kao temeljnu vrijednost bivše nam zajedničke države. Rijetko je tko iz naše generacije imao tu privilegiju/sreću da odrasta u takvom duhovnom ambijentu/neposrednom okruženju, kakvo je imala Mirjana, kada se uče i upijaju u mentalni sklop vrhunske umjetničko-kulturološke vrijednosti, koje će biti potka moralno-duhovnog i intelektualnog profiliranja njene ličnosti. i određujuće u profiliranju mentalno zdrave, obrazovno i kulturno odgojene osobe, ne podcjenjujući ni druge puteve do svestrano izrasle ličnosti.

Rođena i odrasla u duhovnom ambijentu velegrada u kojem odrasta i stasava, na nekoliko stotina koraka od kuće su Narodno pozorište, koncertne dvorane, bioskopi, galerije, knjižare, antikvarnice, muzeji, biblioteke, Prva gimnazija, fakulteti, sportski poligoni, plivački bazeni, parkovi, boemske četvrti …, a kroz kuću prolaze slikari, muzičari, glumci, filozofi, istoričari, novinari i kroz neformalne susrete, sijela i razgovore odvija se atmosfera slobodoumnih rasprava, što ambijent čini uzavrelom pozornicom duhovnog imaginarija. Između ostalih; prije svih suprug Alija,  neumorni istraživač povijesnih intelektualnih i duhovnih paradigmi ovoga svijeta i strastveni kolekcionar umjetničkih djela, slikari Kemal Širbegović, brat Zoran i Miša Mujbegović, Senadin Tursić, Olja Ivanjicki, Emir Dragulj, kćerka Sabina, arhitekta Đina Širbegović, istoričari; Prof. Dr Ibrahim Karabegović…; književnici, Dr Saša Božović…, akademski muzičari, Esma Mujbegović, glumci, TV voditelji i reditelji, majka Zaga i njena kćerka Dr Vera Mujbegović, koja će na odluku vlasti da u centru grada ukinu naziv ulice po njenom ocu Dr Mustafi Mujbegoviću, istaknutom antifašisti, „crvenom doktoru“, koji je besplatno liječio radničke porodice i tuzlansku gradsku sirotinju, uzvratiti Tuzli knjigom, kako i priliči gospodštini i kulturi vrhunskih intelektualaca i moralnih vertikala, knjigom-jedinstvenom hronikom slavnog grada, Tuzla moje mladosti, I i II tom, 2008, u ličnom izdanju i ukupan tiraž podijeljen kulturnoj javnosti.

SLIKA PROHUJALOG, NASILNO PREKINUTOG I UNESREĆENOG VREMENA

  Knjiga Mirjane Širbegović uspomena je na izrastanje i stasavanje jedne generacije, sada vjerovatno razasute po svijetu, u kojoj autorica otvara priču onim čime i život počinje i završava, od rođenja, djetinjstva, uspomena iz rane mladosti i iskustvima već oformljene, zrele i svestrane ličnosti, ostvarena na mnogim poljima duhovnog stvaralaštva. Kakvo duhovno bogatstvo nosi u sebi ova žena erudita/kosmopolita, koju god stranicu svoga života otvori, ona ima šta da kaže, da poetski oblikuje i ispriča u romansiranom poetskom zanosu . Blago njoj.

Kao na dlanu Mirjana nam u ovom novom književnom izdanju, nudi sliku jednog prohujalog vremena, nasilno prekinutog i unesrećenog, za kojim će još dugo žaliti i nostalgično pripovijedati oni koji su to osjetili i bar dio svog života bili akteri tog društvenog ambijenta, kao testamenta ravnopravnosti, bezbrižnosti, slobode i jednakosti, po nekoj vrsti nepravičnog nezadovoljstva u čežnji za nečim boljim, ne sluteći da sve može biti mnogo gore, kao što je to danas u odnosu na ne tako davna vremena. U susretu sa ovom/njenom knjigom, ponovo nam duša, od lijepih sjećanja, gori. Kakav paradoks u odnosu na sliku i priliku današnjeg seciranog socijalnog i duhovnog ambijenta koji nas okružuje, da najbliže komšije ne govore istim jezikom, nego tri « različita » maternja jezika, jednostavno naš nekada jedinstveni prostor, generalno, ne živi kolektivnu svijest.

U minulih trideset godina, sve je učinjeno u novoformiranim državnim zajednicama, kako bismo ratom pokidane veze učinili što nemogućnijim i neprirodnijim. Umjesto obnavljanja prirodnih veza i saradnje na svim poljima mogućih susreta nekada bratskih naroda, neposrednih kontakata, razmjene ideja i stvaranju jednog zdravog, civiliziranog okvira za saradnju, a time i kvalitetniji život, nacionalne elite su pristale na nacionalistička usitnjavanja i zamandaljene torove, koje nas je dovelo u stanje opšteg beznađa iz kojeg se pred nama ne nazire ni zraka nade i mogućnosti da se dosegne život primjeren čovjeku. «Kosmopolita ili građanin svijeta nije čovjek ravnodušan na stvari svoga naroda, ili onaj koji ne priznaje nikakvu etničku pripadnost, već je jednostavno čovjek, koga dotiče svijet, koji je otvoren prema najrazličitijim dobrima, koja mu nudi svijet i drugi ljudi, koji vjeruje u to da i pored svih užasa, ratova, progona postoji nešto poput zajedničke sudbine čovječanstva, u čemu svi učestvujemo. Slogani kulture zatvorene u kavezu nacionalizma, kao i slogani ekonomske autarhičnosti nepogrešivi su recept za samoubistvo naroda.» (Lešek Kolakovski).


(Naslovnica knjige “Negde između”)

   Prisnost sa njenom pričom doživljavamo kao svoju, detalji ulaze u vašu dušu, nalik našim iskustvima bilo gdje lokalno da smo odrastali, sve je tako i vama blisko, njene riječi i emocije razotkrivaju/ogoljuju bolne nostalgije ikoničkih vremena i prostora sjećanja. Na sve strane bogatstvo duhovnih pejsaža, otkrivaju kulturološki pečat spisateljske duše Mirjane Širbegović, čija paradigmatičnost riječi upućuje na vrijednosti i značaj kulture sjećanja, koja oblikuje individualne i kolektivne identitete i presudno utiče na njihovu daljnju transformaciju.  Pojam kolektivnog sjećanja veže se za kulturu sjećanja koja ima jednaku važnost za pojedinca, njegovu socijalizaciju, identitet, kao i individualno sjećanje, predstavlja više ili manje osmišljen odnos prema prošlosti i sredstvo određenja identiteta grupe i uspostavljanja kohezije.

PRIPADAMO TOM ISTOM SVIJETU

Ova je knjiga okvir za našu „zajednicu sjećanja“,  zajednicu kojoj pripadamo i onda kada je razbijena, kada je naizgled više nema, ali dok živi u nama ona je moguća! Sa ovim saržajem čitalac se upušta u dugo nostalgično putovanje upoznavajući na nov način ono već poznato, ali tako i ono nespoznato, opet, sve tako blizu, a daleko, što opet znači uživanje i promišljanje. U tom sjetnom i u isto vrijeme sentimentalnom vibratoru, leži privlačnost ovog teksta, koga ne možete ispustiti iz ruku, a kasnije ni iz sjećanja, jer, dolazi do začudne identifikacije onoga koji čita sa mnogim detaljima teksta, kojom nas ova knjiga uvlači u svoje retke, kontekstualno dobro odabrano i raspoređeno, nužno vodi u traganje za vlastitim sjećanjima i činjenici da mi pripadamo tom istom svijetu, s kojim smo se nosilii kako smo znali i umjeli. Da li smo znali ili nismo umjeli, ali likovi kao  simboli jednog vremena, koje smo mi prepoznavali, slagali se ili ne, utabali su nam put kao izgradnji karaktera koji će nas voditi kroz život, hrabro i odvažno i tako smo postajali ličnosti/likovi  sa karakterom, osobenošću i osjećaju da smo svoji na svome. Autorica, vrlo majstorski, svoja sjećanja prožima filozofskim poukama, čime nas uvodi dublje u promišljanje i krči put ka duhovnom otrežnjenju. To mi daje za pravo da mislim da je ova knjiga rezultat njene strasti koju osjeća prema umjetnosti i lijepoj književnosti.

   Ono što je ključna nit kojom nas ova knjiga uvlači među svoje rečenične retke su jako upečatljiva sjećanja na pojedine likove iz školskih klupa, sa studija, iz košarkaškog kluba, nezaobilaznih mjesta gradskog kolorita: korza, kafana, pozorišta, bioskopa, koncerata, zatim rodbinskih i prijateljskih okupljanja, amidže, strine, tetke, nena, baka, djed, bliske rodice, zatim aktera popularne muzičke scene, velikih književnika, slikara, filmadžija, glumaca i sportista, do skoro tipski prepoznatljivih likova nastavnika, profesora, radnih kolega. Uvlačeći na taj način i nas u doba  mladosti i odrastanja, prvih ljubavi, beskrajnih druženja, zaposlenja i uklapanja u nove sredine, nesporazuma sa pojedincima gdje prepoznajemo likove/autoritete čvrstog stava i karaktera do ulizica i karijerista, muke i tegobe borbe za principe i statusna pitanja, izgrađivanje i prihvatanje novih sistema vrijednosti.

To je i hrabro, autentično svjedočenje o ljudima s kojima smo i mi proveli i provodimo naše živote, buduća čitalačka publika je raspršena i živi širom nekadašnje države i svijeta, rasuta uglavnom ratnim progonima, migracijama i izbjeglištvom, čemu i sami svjedočimo. Ali « zlatna nit » koja se provlači kroz svaki rukavac Mirjaninih uspomena, vodi i utapa se u središnji tok priče, a to je – poezija života ili život je čista poezija! Pjesnik Josip Osti bi rekao: « Srce je peta/strana svijeta. A duša/ peto godišnje doba. » Ono što izvire iz sadržaja ove knjige i osjećaj čitaoca je da autorica spada u red spisatelja koji znaju osjetiti ljude, predvidjeti i razumjeti događaje, pojave, procese, istančanim čulom koji imaju samo istinski intelektualci, ništa ne prolazi pored nje tek tako, a da nije dobrano/temeljito razabrano. Mirjana je otvorena i razborita duša, pred njom padaju samozvane titulirane veličine, mitovi i kult ličnosti za nju nemaju nikakvo značenje, nema straha od autoriteta bilo koje vrste, bilo od politike ili kulture, što me podsjeća na riječi književnice Jasne Šamić: «Nikad se nisam ničemu divila, nego sam bila ili zaljubljena ili nisam, u nešto ili nekoga. » 

(Knjiga Mirjane Širbegović uspomena je na izrastanje i stasavanje jedne generacije – Screenshot)

  Prve stranice knjige Mirjana ne počinje slučajno, sjetom na Bosnu i u njoj Tarevce kod Modriče, odakle je rodom njen otac i cijela očeva familija, gdje je često odlazila još od malih nogu, jasno podvlači osjećaj osobenosti bosanskog duha, od atmosfere u kućama, « izražavanja emocija bosanskih ljudi », sevdaha, umilnog glasa mujezina u vrijeme poziva na molitvu, teferiča pokraj rijeke Bosne…. pažnje i ugađanja njenih strina, rođaka i cijele tarevačke Gospodske mahale… « U Bosni i u Tarevcima, srela sam ljubav svoga života…kada se počela graditi reč Almira ». Ta strasna, filmski, dramaturški bogata nepomućena veza, provučena je kroz cijeli sadržaj knjige iz koje iščitavamo univerzalnu poruku: Ljubav je nerazoriva tvrđava! 

EMOTIVAN OPROŠTAJ OD DJEDA ESAD-BEGA ŠIRBEGOVIĆA

  Nezaobilani su redovi, riječi i rečenice Mirjaninog teksta u opisima otvorenog i prisnog odnosa sa tatom Ibrahimom sa kojim se uvijek razumjela i imala životnu podršku ili mamom Sonjom, mudrom, drčnom i stamenom Bokeljkom mekana srca i brižnog stražara sa porodične opservatorije životnih odluka i puteva kojima se odlazilo od kuće u novi i nepoznati svijet. Posebno su intrigantni uvidi, slike i psihološke opservacije autorice u biografije, genetske familijarne korijene i psiho-karakterne profile ličnosti koje su je pratile kroz razne životne situacije. U mnogim dijelovima knjige Mirjana nam otkriva sav folklor, etnologiju, gastronomiju lokalnih sredina, običaje i karaktere ljudi iz rodbinskog, komšijskog, školskog ili prijateljskog kruga. Beskrajno detaljni i upečatljivi lirski opisi brižnih strina u bosanskoj mahali, njihova nježna pažnja, maženje i ugađanje da se osjeća što bolje i komotnije, »…bila sam tretirana kao princeza », teferiči pokraj rijeke Bosne, druženje sa vršnjačkom generacijom, gdje će zaiskriti  i prve emocije prema jednom momku iz susjedne kuće, koje će sudbina i ljubav zauvijek spojiti i ispisati listove Al-Mire.

 Mirjana nikoga ne zaboravlja, redaju se likovi iz različitog perioda života i odrastanja: Muhamed Zlatan Hrenovica, kolega sa studija, « rodom iz Sarajeva, koji mi je bio blizak po bosanskom duhu », nena tatina mati, «snalažljiva i dinamičnoga duha,  mudra i razborita, sa jakom praktičnom inteligencijom », koja će sama otići iz Tarevaca u Modriču, sjesti na voz i pravac sinu Ibrahimu u Beograd, poželjela da vidi djecu, sina i snahu, uzme taxi i kaže: »Vozi me, a platiće ti moj sin kada stignemo pred kuću » . Posebno je emotivan Mirjanin oproštaj od djeda Esad-bega Širbegovića, na sahrani sa naglaskom  da je bio dostojanstven čovek, « umeo sve svoje da voli », čiju « naklonost i poštovanje, vredno je bilo steći ». Upečatljivi likovi njene široke lepeze likova su i djed Marko i njegova druga supruga tetka Rada, « …neobičan par. Nikada nismo čuli među njima podignutu reč, ili reč nesporazuma »., ili čarobno romantični opis djedove magarice Žakline, kokoški i pijetla koji su svi imali svoja imena, krstarenje barkom koja je ispisala uspomene, po morskom zalivu u Bjelilima, bokeljske žene i udovice, njihovi karakteri, ponos, strpljenje, nada, muka i tegoba života. Doživljaji praznika i familijarnih okupljanja, kuhinja i brojni recepti raznih specijaliteta: Nanina bundevara, Tatin bosanski lonac, Slane sardele na dedin način, Ovčiji sir iz ulja, Hobotnica u rerni, Brodet od hobotnice, Bakalar na mamin način, koji sam i sam probao u Mirjaninoj kuhinji, što je bio izazov ponuditi i razmaženim Francuzima, zatim loza, lozova rakija zv. Markovača, pršuta i vino. Opisi prirodnog mediteranskog podneblja, mirisi trava i lovora, bijeli jorgovan, vrijeme cvjetanja limuna i pomorandži, … « mirisi nežni kao dodir mamine ruke, sveži kao dečiji osmeh i umirujući kao uteha prijatelja ». poetski garnirani pjesmom, Mirisi Bjelila.

   Ono što njenu knjige čini različitom/posebnom od drugih sličnih izdanja i po sadržaju i porukama, jeste da u njoj nema mjesta politici, ideologiji, palanačkom duhu i emotivnom prenemaganju nad sudbinama jednog vremena i prostora, od čega danas, prostori naših čaršija žive i duhovno tavore, u dokolici kuknjave, čekajući donacije od bilo koje strane, koje „opet nepravilno dijele, samo kuknjava i pogled u nebo šta će s njega pasti. Ali mi uživamo u svom zarobljenom jednoumlju („palanačkoj svijesti“, R. Konstantinović), traumatičnoj imobilnosti, a nećemo/ne možemo, ne znamo, mrdnuti malim prstom da se išta promijeni.  Ova knjiga je i putokaz/otrežnjenje, kako se mentalno/duhovno izvući iz sfere zarobljenog uma/jednoumlja, kojeg je nametnula ideološka etnonacionalistička matrica, u svim sferama života (porodica, škola, religija, javni prostor, politika, ekonomija, perspektiva) i profilira nekog inoviranog/novog čovjeka koji nije naslijeđe i tradicija naših prostora, što je čista životna farsa i promašaj.

   Zbog toga, posebno u ovom poslijeratnom izdavačkom košmaru prenapučenom književnom produkcijom, koja daj Bože da može, bar u minornom omjeru, izdržati kriterije ozbiljne kritike kvalitete duhovnog i umjetničkog izražavanja, preplavljena izdanjima, kako književne proze, poezije, filma, novinarstva, posebno istorije, arhitekture…, ova knjiganudi  priču o jednom lijepom i bezbrižnom vremenu, odiše nadom i poziva na humanizam i zajedništvo, da ljudi predahnu od tog grozomornog duhovnog  i medijskog pritiska koji bljuje otrovnu vatru iz hralja politike i „zaštitnika“ svoga svega i svačega sa nacionalnim prefiksom: „svoje kuće, ulice, rijeka, šuma, jezera, puteva, neba, grobova“.

KNJIGU “NEGDE IZMEĐU” POSVETILA NAJMILIJIM

  Mirjana nam poručuje; Ljubav je životna vodilja, životna čarolija i smisao života i tu nema pogreške, držati se tog slogana i ne boj se ničega. Ljubav sve pobjeđuje i namiruje, svemu je brana. Svi smo mi manje-više gladni ljubavi, pažnje i poštovanja. Nismo mi prostor gdje su ljubav i pažnja na dlanu i dijele široke ruke. « Ovdje se dram radosti dušom plaća ». (Ivo Andrić). Zato je ovaj sadržaj teksta i životna poezija jednog dostojanstvenog života nesvakidašnje pripovijesti koja ispisuje gorde tragove u ovom izdanju, što je izvjesno sigurno da će se ova knjiga iznova čitati, često će se mnogi zavraćati na njene stranice i upijati iskustva, trasirati ih kao svoj putokaz u životu. Knjiga je i izravni poticaj da oživimo sjećanje svako svoje životne «autobiografije», bio bi to dobar recept za samoterapiju u ovom opštem sivilu i besmislu svakodnevnice.

  Knjigu posvećuje svojim najmilijim: Aliji, Sabini, Maji, Lari, Sebastijanu, Lorenzu, Benjaminu i Florianu. Mirjana ne miruje! I dalje stvara, preslaže svoje zabilješke, notira ideje i piše u bajkovitom mediteranskom ozračju i ambijentu impresivne porodične galerije slika i biblioteke. Načuo sam da možemo uskoro očekivati nastavak Mirjanine priče u narednoj knjizi i novom izdanju. (Piše: Alija HAMZIĆ, Tuzla, 23. februara 2024. godine)