Gdje god da se okrenem i počnem priču o vlaseničkom sportu, neizbježan je čika Branko Čizmar. Stvorio je mnoge sportiste, a svojevremeno je njegovu sportsku školu pohađao i jedan od najboljih rukometaša u bivšoj Jugoslaviji – Esad Eso Kurtagić (76), kasnije i izvanredan trener u Njemačkoj, BiH, Kataru i Emiratima.
Ovaj skromni čovjek, takodje u prvi plan ističe čika Branka, kod kojeg je nekada davno, kada je Vlasenica cvjetala u svakom pogledu, počeo kao fudbaler i “fintama sa ulice” izludjivao protivnike, bio izvrstan košarkaš, pa rukometaš tuzlanske “Slobode”, zatim tadašnjeg vječitog vicešampiona Jugoslavije, “Krivaje” iz Zavidovića, reprezentativac SFRJ. Kasnije i trener svih selekcija u BiH, igrač i trener u Njemačkoj, Kataru i Emiratima. Malo ko je imao tako blistavu rukometnu karijeru u bivšoj državi.
ODRAZ OD PREKO TRI METRA
Esad je uspio da igra u najjačoj svjetskoj rukometnoj ligi, naravno u SFRJ, u najboljoj reprezentaciji svijeta, opet SFRJ, zaigra u drugoj najboljoj rukometnoj ligi svijeta i da bude trener u najboljoj ligi svijeta, naravno u Njemačkoj, te da postane i trener svih reprezentacija BiH. Kada se prelista rukometna istorija SFRJ, malo ko iza sebe ima ovako sjajnu igračku i trenersku rukometnu karijeru kao Vlaseničanin Kurtagić.
I onda, kao šlag na tortu, u penziji, ali s tim vječitim sportskim nervom, koji ga ni do danas ne napušta, Esad je stigao da napiše i tri knjige o rukometu, kako bi sadašnje i buduće generacije uveo u tajne ovog sporta. Poklanja ih meni, a srce puno ponosa. Nije šala sjediti sa jednom od najvećih rukometnih zvijezda u bivšoj SFRJ, ćaskati o nekadašnjoj i sportskoj Vlasenici, vlaseničkom sportu koji je, eto, iznjedrio i rukometaša Kurtagića, pred kojim su drhtali golmani širom Evrope i svijeta, kada bi pored svojih čuvara protutnjao kao “brzi voz” i sijevnula njegova ljevica – kao top, sa desnog krila.
(Profesor Branko Čizmar i Esina košarkaška ekipa – Foto: Album)
Sve kvalitete sjajnog sportiste posjedovao je Esad – talenat, brzinu, fizičku spremnost i lako ulazio u formu, a imao nevjerovatan odraz – od preko tri metra, iz mjesta! Teško je to i zamisliti, a kamoli sve zajedno spojiti. “Zinuli” su i sportski stručnjaci sa Fakulteta za fizičku kulturu u Sarajevu, kada su mjerili brzinu, odraz i snagu (radili su to u svim vrhunskim sportskim klubovima) i ostali zapanjeni, trljajući oči, nakon provjere Esadovih karakteristika – njegov skok iz mjesta bio je ravan, e ovo je stvarno za Riplija, olimpijskom pobjedniku u antičkoj Grčkoj!
“Samo mi je jedna osobina nedostajala da budem kompletan – smije se Esad i dodaje – “nisam bio dovoljno ambiciozan”!
“Uvijek se sjetim Vlasenice i mojih prvih sportskih koraka u DTV Partizan, koji je vodio čika Branko. Igrao sam fudbal i košarku, zajedno sa Milenkom Zekićem, Ibrom Kurtagićem Šibronjom, Suljom Mujanovićem, Hajrom Mujanovićem, Sejfom Taljićem, Vidojem Radišićem, Tomovićem… i, mnogim drugim. Čini mi se da je čitava Vlasenica bila u “Partizanu”. Gimnastika je, ipak, bila temelj svega – trebalo se prevrnuti, pasti, ustati i potrčati. Sve je to znao da pokaže sportski velemajstor i čarobnjak, sportski virtouz, naš čika Branko” – sjeća se Esad svojih prvih sportskih momenata u rodnoj Vlasenici, kada je kao 13-godišnjak napravio svoje prve fudbalsko-košarkaške korake.
S KOŠARKAŠKOG NA RUKOMETNI TEREN
I ne može da se ne sjeti, kako kaže, možda najtalentovanijeg sportiste iz Vlasenice. Fudbalera Duška Miloševića, tada “mladića bezgraničnog fudbalskog talenta”, koji je završio u prvoligašu “Sarajevo”, ali ga je bolest spriječila da se vine u sam fudbalski vrh Jugoslavije.
“Doživio sam neke nevjerovatne stvari kao član ‘Partizana’, koje govore o tome koliko se sport u to vrijeme volio. Mi smo pješice, kao tinejdžeri, išli iz Vlasenice do Kladnja na sportska takmičenja! Nije bilo puta, nego prečicama i nakon takmičenja, na kojima su obično učestvovale ekipe iz Lukavca, Bratunca i Zvornika, pored domaćina Kladnja, put pod noge i natrag u Vlasenicu” – priča Esad o svojim prvim sportskim iskustvima.
(Novinar Saša Burlica i Esad Kurtagić – Foto: NN)
Stasao Esad, otišao na studij u Tuzlu, upisao (i završio ) Tehnološki fakultet, a o njegovom sportskom talentu uveliko se znalo i pričalo. Počeo u gradu “uglja i soli” kao košarkaš “Jedinstva”, ali, kako sam kaže, odjednom su mu mnoge stvari u velikom gradu zasmetale: staklena košarkaška tabla, igra i treninzi pod svjetlom, i još mnogo toga…
I onda, kao da je neko došapnuo Mirsadu Đonlagiću, njegovom košarkaškom saigraču u “Jedinstvu”. Predložio mu da se oproba u rukometu, iako se Esad u ovom sportu nikad nije okušao. Odmah sutradan, na rukometnom treningu “Slobode” kod Brace Brajića, pokazao je da je rođena nova rukometna zvijezda. Njegovo kretanje, brzina, odraz, tehnika hvatanja i vodjenja lopte, oduševili su Brajića:
“Mislim da si rodjen za rukomet! Jesi li registrovan? – bio je znatiželjan Brajić. – Odmah ćemo to završiti.
PONUDA IZ KRIVAJE KOJA SE NE ODBIJA
Kako je naumio, tako je Braco i uradio – i od tog, nekog, dana 1966. godine, Esad je, igrom slučaja, zaplovio rukometnim vodama. I na prvom rukometnom turniru u dresu republičkog ligaša “Slobode”, koji se odigrao u Lukavcu, bio je najbolji strijelac. U tuzlanskoj “Slobodi” ostaje tri godine, puni protivničke mreže vrlo često i sa petnaest golova na utakmici. Postiže toliko golova koliko zajedno svi igrači protivničkog tima. Obara, niže rekorde – i, naravno da to nije moglo proći nezapaženo.
Čulo se o mladom i sportski nadarenom Vlaseničaninu. Došao Esad iz Tuzle u Vlasenicu, kako bi se malo odmorio i od rukometa i od fakulteta. Ali, nema mira; telefon zvoni, s druge strane čuveni Vlado Štencl, rukometni trener prvoligaša “Krivaje” iz Zavidovića i reprezentacije Jugoslavije.
U Kurtagića kući “haos”; niko ne može da povjeruje da je Štencl zainteresovan za njihovog Esada. I to što prije, ma odmah da dodje na turnir u Zavidoviće. Pored “Krivaje”, učestvuju: “Željo”, “Sloboda” i “Bosna”. Želi Štencl na djelu da ga vidi. Imali su, svi skupa, šta i vidjeti:
Odigra tri bravurozne utakmice:
“Na dvije, postignem po dvanaest golova, najbolji sam strijelac, a proglase me i najboljim igračem turnira” – sjeća se Esad.
Pitaju:
“Šta tražiš za ugovor? Za četiri godine u Krivaji?”
Gledam ja u njih i čudom se čudim, pa ispalim k’o iz “ljevice”, sa utakmice:
“Ništa”! – kažem.
Gledaju, onda, oni u Esada i ne vjeruju. Imaju rukometni dijamant u rukama – za ništa!
“Meni je bila čast da me trenira Štencl, da zajedno igram u timu sa bekom “Krivaje”, reprezentativcem SFRJ, Đorđem Lavrnićem. Zamisli, Prva rukometna liga Jugoslavije, najjača svjetska liga; protiv mene igraju tadašnje zvijezde Hrvoje Horvat, Milan Lazarević, Abaz Arslanagić, Živković, Pokrajac, Pribanić, momci sa kojima ću se samo nešto kasnije sresti u reprezentaciji Jugoslavije. Nisam ni u snovima zamišljao, da bih rekao kako su se snovi počeli ostvarivati. Sve je došlo iznenada…”
Štencl trlja ruke, prepoznao ogroman talenat i stalno ističe da se “rukometni instinkt i rukometni pokreti, kakve Esad posjeduje, ne mogu naučiti.”
USPJESI KAO NA TRACI
Bila je sedamdeseta, i samo poslije četiri odigrane utakmice u “Krivaji”, Esadu je stigao poziv za reprezentaciji SFRJ. Ekspres pozivnica za jednog od najvećih tadašnjih rukometnih talenata, ali i znalaca rukometa. Nižu se turniri, kao na pokretnoj traci.
Padaju, izmedju ostalog, i neprikosnoveni Rumuni, ruši se mit o njihovoj nepobjedivosti u “Kupu Karpata”, koji su, do tada, osvajali čak jedanaest puta. Esad briljira u plavom dresu Jugoslavije, baš kao i u Svjetskom kupu u Geteborgu, gdje su Jugosloveni bez premca, te u nizu turnira. Sa studentskom reprezentacijom SFRJ osvaja treće mjesto i bronzanu medalju na Svjetskom prvenstvu 1973. u Švedskoj, u Lundu.
Samo godinu prije Švedske, nasmiješilo mu se i učešće na Olimpijadi u Minhenu, kada je Esad “upao” medju šesnaest najboljih igrača u SFRJ, ali ih je četrnaest išlo u Njemačku. U posljednjem momentu selektor Ivan Snoj precrtao je mladog Vlaseničanina, “za kojeg još ima vremena”, u momentu kada je tadašnja reprezentacija SFRJ bila bez konkurencije u rukometnom svijetu – i osvojila zlatnu olimpijsku medalju u Minhenu. Svako, ko je iole pratio sport, sjeća se te sjajne rukometne generacije kojoj je pripadao i mladi Vlaseničanin: Arslanagić, Lavrnić, Pokrajac, Lazarević, Pribanić, Karalić, Miljković… Sve as do asa, a medju njima i Kurtagić!
Došao je i rastanak sa nezaboravljenom “Krivajom”, odlazak u vojsku, pa pakovanje kofera za Njemačku, u Bundesligu i tamošnji prvoligaš “Tus Derschlag”.
“Mogao sam i duže ostati od dvije godine, nudili mi dobre uslove, ali sam se odlučio za povratak u BiH. Dolazim u Živinice, zapošljavam se kao inženjer u tamošnjem ‘Konjuhu’ i radim kao igrač – trener u istoimenom rukometnom klubu (uvodi “Konjuh” u Republičku ligu BiH, zatim u Drugu ligu).
TRENERSKA KARIJERA U KATARU I EMIRATIMA
Uz sve, Esad je izabran u Stručni savjet Rukometnog saveza BiH. Počinje da radi kao trener mlađih rukometnih kategorija u BiH, vodi pionire, kasnije kadete i omladince. Tada odlična organizacija rada sa mladjim kategorijama u BiH, donosi i savršene rezultate, pa bh. selekcije na državnim prvenstvima godinama su najbolje u Jugoslaviji. Jedno kratko vrijeme vodio je Esad i omladinsku selekciju BiH, koja je zahvaljujući i Kurtagiću, nakon njegovog odlaska, bila tih godina čak pet puta prvak Jugoslavije u svojoj kategoriji takmičenja.
Sportski crv dokazivanja ne miruje i odlazi, dakle, u daleki Katar 1989. gdje započinje trenersku karijeru, pa u Emirate – gdje, takodje, potvrdjuje svoje trenerske kvalitete, kroz osvajanje nekoliko šampionskih titula.
Opet ga vuče Njemačka, zbog školovanja sinova Seada i Emira. Vraća se 1995. u stari – novi klub “TuS Derschlag”, koji je, nakon njegovog odlaska, postao nižerazredni. Za tri godine pod Esadovom komandom “TuS Derschlag” se vinuo kao “feniks iz pepela”, ali konkurencija nije spavala – i “ukradoše” im trenera!
Stigao, naime, poziv iz VfL “Gummersbach”, najtrofejnijeg njemačkog i svjetskog rukometnog kluba i to, ni manje ni više, nego da bude pomoćnik Ehretu, glavnom treneru kluba, koji je bio i selektor njemačke reprezentacije. Poziv je istovremeno upućen i njegovim sinovima, Seadu i Emiru, koji već prave zapažene rukometne rezultate. Tri Kurtagića u Bundesligi i slavnom njemačkom i evropskom šampionu. Njemački, evropski, možda i svjetski kuriozitet!
PAO JE I MOĆNI KIL
Nakon pola godine Ehret odlazi, i vidi čuda – Esad postaje prvi trener posrnulog šampiona, koji grca u problemima. Opet čudo – Kurtagić sa ekipom pravi niz rezultatskih iznenađenja – na kraju “pada”, u tom momentu, i neprikosnoveni Kil. Esad postaje rukometni bog u Njemačkoj!
Senzacionalnu pobjedu u Bundesligi i seriju pobjeda preporodjene ekipe pod Kurtagićevom “šef-palicom”, sa velikom dozom oduševljenja dočekuje najpopularniji i najtiražniji njemački list Bild, koji daje veliki prostor pobjedama Esadovog “VfL Gummersbach”. Pravi s njim intervju, u kome, izmedju ostalog, kaže da je riječ o treneru koji do dolaska na fakultet nije igrao, niti trenirao rukomet. “Gore” sportske rubrike njemačkih novina o igračkom i trenerskom čudu iz bivše Jugoslavije. S nevjericom pišu da je Kurtagić amaterski igrao fudbal i košarku u “nekoj Vlasenici”, na kraju rukomet u Tuzli i Zavidovićima. I, ne mogu da se načude Esadovim nevjerovatnim igračkim počecima, te da nije, kako to rade Nijemci, takav talenat “brušen” i “doradjivan” u sportskim kampovima, što je kod njih – i u to vrijeme, bio uobičajen postupak za vanserijske sportske talente.
Na konferenciji za štampu oduševljenje medju novinarima, milion pitanja, a Esad opet skroman, preskroman:
“Nisam još dobro savladao njemački – kaže u svom odgovoru. I nisam naučio da pričam hvalospjeve o sebi. Novinari se čude zašto uglavnom ćutim i samo se smješkam. I predstave me kao trenera koji pobjedjuje sa osmijehom na licu i s malo riječi nakon trijumfa.”
Opet Esad dobija ponudu od istog kluba, ili prvi, pravi trenerski ugovor – i glatko ga odbija! Bio je, priča mi, “potrošen, previše opterećen”, a mogao je, smatra, sa igračkim potencijalom kakav je tada imao u klubu da se “šeta” rukometnom Evropom.
Aktivnu i, očigledno, veoma burnu igračko-trenersku rukometnu karijeru završio je 2010. godine, kao pomoćnik čuvenom Seadu Hasanefendiću u reprezentaciji BiH.
Ali, geni su čudo!
Esadovi sinovi, Sead (46) i tri godine mladji Emir, nisu dozvolili da se završi sportska priča o Kurtagićima. I to u zemlji sa oko 80 miliona stanovnika, gdje je rukomet sport broj 2 i u rukometnoj ligi za koju se, bez dvoumljenja, po popularnosti i još mnogo čemu, može reći da je u istom nivou sa engleskom Premijer ligom u fudbalu, ili američkom NBA ligom u košarci!
SEAD I EMIR OČEVIM STOPAMA
Kako i na koji način su Esadova djeca nastavila sportsku tradiciju svoga oca?
Igrači, pa treneri! I to vrhunski! Emir je aktuelni trener njemačke U19 rukometne reprezentacije. Njegov brat Sead trenirao nekoliko njemačkih rukometnih timova, a i sada je u tim “vodama”.
Esad tvrdi: “Moji sinovi su bolji od mene. U najjačoj svjetskoj rukometnoj Bundesligi su to potvrdili svojim rezultatima i još uvijek potvrdjuju.”
Ni unuci ne sjede “skrštenih ruku”: Noah i MiaNayla koračaju nekoliko godina rukometnim stazama u Njemačkoj.
Ovo je, dakle, već četvrta generacija Kurtagića, koja ostavlja svoj sportski trag i obavlja rukometni “zadatak”.
To je, bez sumnje, već istorija, o kojoj će se još sigurno pisati, ako ne u BiH, onda svakako u Njemačkoj. Bez dileme, jer Nijemci znaju da izraze zahvalnost ljudima koji su pomogli da se njihov sport vine u nebesa. Izmedju ostalog, zahvaljujući Esadu i sinovima dotakao je sami vrh!
A u svim njihovim uspjesima postoji još jedna osoba, tiha, iz sjenke, malo eksponirana, skoro nikako, majka i supruga s imenom – Almasa Kurtagić.
Da nije bilo Njene podrške, Esad je siguran da on i sinovi nikada ne bi stigli do vrhunskih sportskih i životnih rezultata!
(Sve o Esadu i sinovima čitaćete u knjizi priča “Izgubljeni zavičaj” ll )
(Piše: Saša BURLICA, autor knjige “Izgubljeni zavičaj”)
Sjajan rukometaš i dobar čovjek. Bilo ga je milina gledati. Igrao je za Slobodu Tuzla. Takav as u vrijeme generacije koja je žarira i palila na međunarodnoj sceni, to je nevjerovatno. Šteta da takvih ljudi nema u našem savezu.
Nevjerovatan talenat i odlican trener koji se dokazao bezbroj puta. Najvise se sjecam njegove mirnoce kada treba da nam objasni kako da ispravimo greske i gdje da se fokusiramo. Prepoznao je nekoliko nas juniora i dao nam sansu da zaigramo za prvi tim Konjuha iz Zivinicama. Za nas koji smo bili 16-tak godina stari to je bio ponos. Neke stvari koje sam tada naucio pod njegovom komandom valjale su mi kasnije i primjenio sam ih u svom zivotu. Steta sto nije otisao za Ameriku pa da nam pomogne da i ovdje razvijemo rukometnu ligu. Divan covjek i divna porodica.