Mogu da zanemarim što se na izvjesnim društvenim mrežama na nož dočeka svaka kritika Milorada Dodika, ali ne mogu što mi je blizak prijatelj primijetio da sam malo pretjerao što sam prethodnu kolumnu na ovoj istoj strani naslovio “Dodikov lov u mutnom”. Nije fer, shvatio sam ga, što ga povezujem sa Orbanom i inim autoritarnim političarima koji se koriste teškim stanjem oko koronavirusa da bi ulovili nešto i za svoje političke agende, kad Dodik nije išao dalje u nakani da obilježi granicu između dva bosanskohercegovačka entiteta.
Ključni korak
Nakanu koju sam pročitao u njegovoj zabrinutosti zbog mogućeg širenja koronavirusa iz Federacije, pa “moramo vidjeti šta ćemo”, ako se to desi, kako je rekao. Pozvao sam se na velikog prijatelja BiH Christiana Schwarz-Schillinga koji je tu nakanu takođe našao, pa napisao da “Milorad Dodik ne želi samo da vanjske granice BiH već i entitetske linije razgraničenja osiguravaju pripadnici policije RS-a”. I pozvao međunarodnu zajednicu da “mora spriječiti kolaps cjelokupne države BiH”.
Dodik je zaista odustao od takve nakane i zaista se trudi da zaustavi širenje pandemije u RS-u, ali ne i od mnogo trajnije namjere da “za života odvoji RS od Bosne i Hercegovine”, pri čemu bi pretvaranje entitetske međulinije u granicu bio jedan od ključnih koraka. Da ostajem pri tome, poredaću činjenice iz nedavne međunarodne prakse, pa ko želi i nema primisli o jedinstvenoj i suverenoj Bosni i Hercegovini, neka pokuša kao i ja naći analogiju sadašnjeg vođstva RS-a, njihovih odnosa sa Srbijom i Rusijom – čak i ambicija za formiranjem trećeg entiteta u BiH kojem teži Dragan Čović – s iskustvom nekih bivših sovjetskih republika i pokrajina.
Kada se, gotovo istovremeno kad i Jugoslavija, raspadao Sovjetski savez, Gruzija je postala nezavisna država, ali su se njene dvije pokrajine Abhazija i Južna Osetija pobunile. Smatrale su da ih je Staljin zakinuo kad ih je 1930-ih godina priključio Gruziji, svojoj otadžbini. Južna Osetija je proglasila samostalnost, a u Abhaziji je 1992-1993. vođen i rat sa gruzijskom vojskom. Nova Rusija je sve činila da te dvije pokrajine privuče u svoje okrilje, pogotovo kad se Gruzija okrenula Zapadu. Koliko su bila snažna antiruska osjećanja Gruzijaca, osjetio sam kad me njihov ambasador u Turskoj molio da ih BiH diplomatski pokriva iz Ankare, a ne iz Moskve. Za gruzijsko-osetijskog petodnevnog rata 2008. ruske trupe su prišle u pomoć secesionistima, ali su se na proteste sa Zapada i uz posredovanje Francuske povukle. Pošto je prethodno većina Osetijaca dobila rusko državljanstvo, tadašnji ruski predsjednik Medvedev je rekao da “kao predsjednik ima dužnost da zaštiti ruske građane gdjegod se nalazili”. Iz Moskve je uskoro stiglo zvanično priznanje nezavisnosti i Južne Osetije i Abhazije. S prvom je Rusija sklopila “savez o integraciji”, a s drugom o “strateškom partnerstvu”. Prvu, osim Rusije, priznaju Nikaragva, Venecuela i Nauru, ali nijedna međunarodna organizacija, a drugu još i Vanuatu i Tuvalu, ostrvca iz Tihog okeana. Ne smeta im što ta tri ostrvca u Tihom okeanu, Nauru, Vanuatu i Tuvalu, imaju, po redu, samo po 21, 12 i 26 kvadratnih kilometara i po 10, 250 i 12 hiljada stanovnika. Zato u Kremlju imaju moćnog saveznika.
Kako su te dvije samozvane države imale i svoje male autoritarce poslušne Moskvi, pokazalo se 2018. kad je premijer Abhazije Genadij Gagulija poginuo u saobraćajnoj nesreći vraćajući se iz ruskog Sočija, na povratku iz zvanične posjete Siriji. Što li će on kod proruskog Bešara al-Asada? U avgustu 2019. vlast iz Južne Osetije je zahtijevala od gruzijskog glavnog grada Tbilisija – podsjeća li ovo na nečije obraćanje Sarajevu – da pomakne drvene granične čekpointe, pa je američki State Department upozorio Rusiju zbog gomilanja trupa na granici s Južnom Osetijom koje su krenule da pomognu otcijepljenoj pokrajini u slučaju novog oružanog sukoba. Na uzdržavanje su pozivali iz EU, ali, što je važnije, i iz Moskve. Naime, to se događalo kad je Gruzija pokretala novu inicijativu prema evroatlantskim integracijama. Rusija je lako mogla ponovo poslati trupe u Južnu Osetiju, ali ih malo-pomalo nagomila na granici s Gruzijom. Ruski predsjednik Putin na taj način samo upozorava Gruziju, ali i Zapad, šta bi se dogodilo ako ta zemlja priđe EU, a još, nedajbože, i NATO-paktu. I ne mora da je podsjeća na to šta je učinio Ukrajini s aneksijom Krima. Njemu te dvije pokrajine nisu toliko važne kao Krim da bi zbog njih još više izazivao NATO. Nemaju takav strateški značaj. A šta tek reći za daleki bosanski entitet koji mu se dodvorava, a na samoj je granici s NATO-članicama?
Mogao bih još širiti ovu analognu igru na Crnu Goru, pa na Kosovo, a u obrnutom zrcalu i na tursku republiku Sjeverni Kipar, ali biće dovoljno da podsjetim na još jedan uzor na koji se mogao oslanjati član Predsjedništva BiH Milorad Dodik. On je to možda i činio dok se nadao da bi mu Izrael mogao pomoći da stekne američku podršku svojoj antibosanskoj politici. Davno sam, upravo je poredeći s nadama na koje se oslanja Dodik, a koje u praksi provode Abhazija i Južna Osetija, razrađivao formulu međunarodnog prava o de facto i de iure. Na nju se oslanjaju izraelske vođe tipa Benjamina Netanyahua kako bi svojoj državi priključile što više teritorija namijenjenih palestinskoj državi rezolucijom UN-a još iz 1947. Što ratovima, što na druge načine, cionistički lideri osvajaju dio po dio tih teritorija i inkorporiraju ih de facto u Izrael, a kad dođu povoljnije prilike, to učine i de iure.
Koga je zmija ujela, taj se…
Kao što su uradili sa sirijskim Golanom, tako su izvršili aneksiju cijelog Jerusalima, uz blagoslov i priznanje najvažnijih od svjetskih sila, SAD-a. I uprkos svim rezolucijama UN-a koje osuđuju takve akte. Tako prolaze godine i decenije, a i po međunarodnom pravu takvo stanje vremenom postaje i zvanično prihvaćeno. Važno je “stanje na terenu”, kakvo je ustanovljeno arapsko-izraelskim ratom 1967, ili dejtonskim sporazumima 1995. Upravo ovih dana premijer Netanyahu je uspio, zahvaljujući strahu od Covid-19 koji je zahvatio i Izrael, da ostane na čelu vlade, iako je upravo 17. marta trebalo da se nastavi proces protiv njegovih korupcijskih afera zbog kojih bi vjerovatno izgubio premijersku fotelju. On namjerava, uprkos pandemiji, da “u mutnom ulovi” aneksiju jevrejskih naselja koja su pokrila većinu palestinske Zapadne obale.
Prijatelju bih još poručio da ima pravo, jeste Dodik danonoćno na nogama kako bi entitet RS spasio od daljeg širenja koronavirusa, jeste da se taj entitet pri tome bolje nosi od Federacije BiH, jeste da više ne pominje kako će radi toga zaštititi međuentitetsku liniju. Ali bih rado dodao i ono što rade kad u ukrštenim riječima ili na kvizovima pitaju kako glasi nastavak narodne poslovice “Koga je zmija ujela, taj se…”.(oslobodjenje,tl)