(Najveća tragedija prolazi bez odgovornosti najodgovornijih – Foto: Arhiva)
Sutra je tačno je šest mjeseci od nezapamćene tragedije u Domu penzionera u Tuzli. Šest mjeseci otkako je u vatrenoj stihiji i gušenju dimom ugašeno 18 života naših sugrađana, nemoćnih i prepuštenih brizi sistema koji je zakazao na svakom mogućem nivou. Danas, pola godine kasnije, umjesto sudskih epiloga, optužnica i jasnih odgovora, javnost dobija samo jedno – sablasnu tišinu iz Tužilaštva i zvaničnih državnih ustanova. Istraga, narodskim rječnikom rečeno, tapka u mjestu. Ili još preciznije: ‘mudro šuti’.
Sjetimo se bombastičnih najava neposredno nakon katastrofe. Govorilo se o proširivanju liste odgovornih, o propustima u vatrodojavnim sistemima, o nehumanim uslovima i bježanju od odgovornosti menadžmenta. Uhapšeni su, pa ekspresno pušteni na slobodu, ključni akteri koji su morali garantovati sigurnost tim ljudima. I šta imamo danas? Oni slobodno šetaju, dok porodice žrtava uzalud čekaju pravdu. A neki drugi, na višim i odgovornijim pozicijama u Gradu i državi, nisu pozvani u Tužilaštvo ni – na kafu!
Scenarij koji gledamo već je previše puta viđen u Bosni i Hercegovini. Ulazimo u ljetni period, dolaze godišnji odmori, a pravosudne institucije lagano prebacuju u nižu brzinu. Što je još gore, tužioci kao da su se savršeno uklopili u predizborni ambijent. U godini kada se broje glasovi i politički poeni, otvaranje bolnih pitanja o sistemskom nemaru u javnim ustanovama nikome na vlasti ne ide u prilog. Najlakše je “ne talasati”.
Strategija je jasna u narodu: razvlačenje procesa do potpunog zaborava. Računa se na kratko pamćenje kolektivne svijesti i zamor medija, koji ni sami ne žele previše talasati. Pravosuđe očigledno čeka da ljetne žege i političke kampanje potisnu sjećanje na 18 ugljenisanih i ugušenih tijela.
Ako dozvolimo da ova tragedija prođe bez suštinske odgovornosti i da se sve završi na nekoliko “žrtvenih jaraca” s dna ljestvice, postat ćemo saučesnici u ovom zločinu. Tuzla, ali i cijela država, duguju tim ljudima istinu. Osamnaest izgubljenih života nisu tek statistički broj za predizborno kalkulisanje, već crveni alarm koji vrišti da je sistem truo. Vrijeme prolazi, ali porodice i javnost neće dopustiti da se istraga tiho ugasi u ladicama tužilaca. Pravda ne smije na godišnji odmor. (sa)