Pogledi: Tuzla kao žrtva i cijena Imamovićevog reizbora

4
422

Rezultati nastupajućih novembarskih lokalnih izbora, najvjerovatnije, svim Tuzlacima će ispostaviti konačnu fakturu potpuno devastirajuće neprincipijelnog nastojanja da se po svaku cijenu obezbijedi još jedan dodatni mandat aktuelnom tuzlanskom gradonačelniku, ukupne dužine trajanja gotovo četvrt vijeka. S obzirom na sveukupno objektivizirane rezultate njegovog dosadašnjeg apsolutističkog samovlašća, a promatrajući ekonomsko-političke konsekvence, moguće je upravo jednostavnom analogijom njene autarhične samožive oholosti, prilično pouzdano predvidjeti i postizbornu kataklizmičnu epizodu.

Naime, sam sukus lokalne tzv. lijeve socijaldemokratske, i samo teatralno, sljednice primarno komunističke, antifašitičke vlasti, nakon više nego temeljitog ratnog i poratnog uklanjanja iz Grada svih njenih formalnih simbola i znakovlja svega što je „zvijezda petokraka“, pretvoren je u doživotnu karikaturalnu demokraciju „jednog vođe i vizionara“. Konsekeventno, nakon „najboljih“ dvadeset džennetskih godina slobode i napretka, ispostavilo se da uprkos takvim „nemjerljivim razvojnim rezultatima“, koji nadilaze i sve naše najsmjelije snove, došlo se do politički prilično bezizlazne situacije izborno očekivanog poraza i dramatičnog i bespovratnog gubljenja vijećničke većine.

U posmatranom periodu vrlo se jednostavno može uspostaviti i neodbranjivi uzajamni kauzalitet enormnog narastanja gradonačelnikove političke i, svake druge, moći i istog takvog pada njegovog i stranačkog izborno političkog rejtinga, uslovljenog konsekventnim bujanjem monstruoznog obima koruptivnosti, koji je razorio i samu suštinu sveukupnosti personalne moralnosti javnog djelovanja, načina upotrebe javnih dobara i budžetskog novca.

Nakon dugogodišnjeg, dvodekadnog lutanja u definiranju razvojno-ekonomskih i komunalnih prioriteta, monopartijska Gradska uprava na čelu sa gradonačelnikom, u predvečerje lokalnih izbora pojavila se praznog programskog naručja, nudeći otrcane pseudoideološke lijeve pamflete i više od deset godina bajate, stare realizirane projekte kao što je vodosnabdijevanje iz 2007.g. ili „panoničku pastoralu“ iz 2003.g. Tu je i sijaset uskocentralno gradskih friško asfaltnih postignuća, popločanih šetališta i sličnih uobičajenih trivijalnosti, ali tuzlanska ekonomija kroz kokuznu i smiješnu poslovno-industrijsku zonu ostaje razvojno zakovana na 13. ili 14. federalne ljestvice uspješnosti općina i gradova. Svakako da spominjanje Tešnja, Gradačca, Gračanice, pa i Živinica i td., udaljenih kojom milijardom KM prihoda iz realnog sektora poslovnih zona u poređenju sa istim generalnim kapacitetom Tuzle, djeluje kao neslana šala ili neuspio vic, i to je ono što je definitivno otrjeznujuće i poražavajuće: Tuzlaci nemaju posla!

Baveći se paraideološkim banalnostima i izbornim pristajanjem na kolektivne političke zloupotrebe i manipuliranje postratnom odbranom ispraznosti „crvene Tuzle“, zaboravljajući sve što je stvarni proizvodno-korporativni život, probudili smo se u prijetećem siromaštvu i ozbiljno devastiranom sadržaju urbanog življenja. Mora se reći da naš grad nikada do sada nije bio na nižoj razini ekonomske samoodrživosti, kulturne probitačnosti, urbanističke svrhovitosti, sportskih postignuća i političke pragmatične racionalnosti. I samopoštovanja.

U kasnu postizbornu jesen ove godine mogli bismo se suočiti sa taze recikliranim gradonačelnikom i dominantnom vijećničkom većinom svih onih koji nemaju nikakve stvarne veze sa lijevo-građanskom logikom i historijskim, očigledno zasluženim, odlaskom nečeg na što smo bili “navikli“, baš kao na stare cipele, ali koje su poluraspadnute, propale, cure i, kao i sve anhrono i na vrijeme neinovirano, završava na smetljištu.

Konačno, sada je potpuno jasno, a slično svojedobnom „bolesniku na Bosforu“, čije je geopolitičko liječenje bilo koštanja propasti jednog cijelog bjelosvjetskog cartsva, cijena reizbora simboličkog „političkog bolesnika podno Ilinčice“, svakako da je jedan cijeli grad: Tuzla.

I svi mi, kao usputne, nevine žrtve jedne poražavajuće političke megalomanije i njene suštinske demagoške ispraznosti. Jesmo odgovorni, ali krivi nismo! (Piše: Derviš ČIČKO)

Download PDF

4 Komentari

  1. Dovoljna je bila jedna kisa koja pade 4 puta u 10 dana, a inace padne jednom u 100 godina – da otkrije sve felere gradjevinskog boom-a u Tuzli ! Isplivase fekalije stafetu 4 × 10, a ti dusmanine plivaj u podrumu….poplavljenom, naravno ! Zivjela Panonica

  2. Cim ne budes gradonacelnik napast ću ti svalerku, zato cu glasati za Jusufovica pa nadam se da Tuzlaci shvatiti koji si smrad. Volio bih da za tebe majmune glasaju gradjani koje si primio u jazbinu i kojima si pomogao. I kretenu izbaci bide iz cenife to nije za pranje gu*ice kako si ti mislio

  3. Nece to smece vise trošiti budžetske pare kako mu se prohtije al sta će kad ga svalerka ostavi, valjda hoce, ja sam sad u redu 🙂

  4. Prije svega svijest ovdasnjega puka,nesretnog i odgovornog,ali ne i krivog,je najveca zrtva ove ,moze se slobodno reci svjetske urote protiv grada i gradjanskog.Tako je tesko proci ulicama sto nude besplatno prljav zrak,kola na trotoaru i lica bez nade.Ovo je uvod dragi moji u nesto mnogo zlobnije i tamnije,za sta duboko vjerujem nece potrajati ni dio koliko vladavina ovog gradonacalnika,i proci ce kao ruzan san,al ce biti jako bolno,te se nemojte puno osvrtati na slijepog faraona,ostarjelog i ishlapljelog nego se naoruzajte boljim mislima i sebe mjenjajte da to vrijeme lakse prebrodite.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here