Više nema nikakve sumnje – Željka Cvijanović se u Predsjedništvu Bosne i Hwercegovine ponaša na isti način kao i njen prethodnik Milorad Dodik. Ima isti rukopis kočenja i ometanja Oružanih snaga BiH. Voljela bi da ih nema, ali njih, unatoč opstrukcijama iz Republike Srpske, ima i biće ih.
Ovih dana zatražila je da se na dnevni red sjednice Predsjedništva uvrsti i zajednička vojna vježba Oružanih snaga BiH i Vojske Srbije koja je ranije bila planirana, ali je odgođena. Postavila je uvjet: ako se za ovu vježbu ne da saglasnot, ona neće podržati multinacinalnu vježbu koju bi OSBiH trebalo da održe sa vojnicima SAD-a, Njemačke i Hrvatske na Manjači kod Banja Luke
Gospođa Cvijanović ne poznaje, ili namjerno ne poštuje činjenicu da je BiH od 2006. godina članica Partnerstva za mir NATO-a koje je obavezuje na vježbe bez ikakvog uvjetovanja. To partnerstvo podržava i RS, budući da se u tome nalazi i Republika Srbija, ali vježba “Brzi odgovor 2023” prvenstveno smeta Dodiku zbog toga što bi pripadnici NATO-a nekoliko dana vježbali blizu Banja Luke.
Zajednička vojna vježba Bosne i Hercegovine i Srbije trebala je biti održana u oktobru 2021. godine, ali bivši ministar odbrane BiH Sifet Podžić donio je odluku o odgađanju vježbe zbog pandemije korona virusa. Dodik i vlast u RS-u nisu nprihvatili ovo odgađanje, čak su htijeli smijeniti Podžića, ali u tome nisu uspjeli.
Nezvanično se saznalo da nije samo korona razlog za odgađanje ove vježbe. Naime, na portalu Istraga.ba je objavljeno da je Srbija namjeravala u BiH poslati pripadnike 63. padobranske i 72. brigade za specijalne operacije, a to nije bilo planirano. Trebalo je da se održi vježba pješadijskih bataljona sa pješadijskim naoružanjem, bez specijalnih jedinica koje OSBiH nemaju.
Pored angažmana specijalaca iz Srbije, bila je planirana još jedna “diverzija”. Prema informacijama Istrage čelnici Republike Srpske namjeravali su organizirati tri punkta na kojima bi građani tog entiteta “samoinicijativno” cvijećem zasipali Vojsku Srbije. Jedan od tih punktova trebao je navodno biti u blizini Doboja. Takva zloupotreba ove vježbe nije se smjela dopustiti jer bi imala višestruko štetne političke posljedice.
Zajedničko uvježbavanje dviju vojski trebalo je biti u funkciji jačanja povjerenja i prijateljstva i nije bilo planirano da na terenu jedna “ratuje” protiv druge. Ne bi to bila vježba kao u bivšoj JNA s “plavim” koji napada i gubi (ako agresor) i “crvenim” koji se brani i uvijek pobjeđuje. Ne bi tu, dakle, bilo “zaraćenih strana” kako bi neko, možda, u RS-u očekivao.
Koliko je meni poznato, iz pretnodnih dogovora dvaju ministarstava odbrane težište je stavljeno na to da dvije vojske na terenu budu izmiješane i da i u napadu i u odbrani budu i jedni i drugi. Na taj način ne bi bilo pobjednika, nego bi se uspjeh vježbe iskazivao u sadejstvu vojski iz kojeg bi se mogla ocijeniti njihova obučenost i operativna sposobnost. Ukoliko bi se ovo poštovalo zajednička vježba Oružanih snaga BiH i Vojske Srbije imala bi smisla i bila bi potrebna.
Ako bi se dobar plan za obje strane na terenu prekršio, ili ako bi neko htio da na Manjači vidi “zaraćene strane” ili navijačke strasti, onda vježba ne treba da se održi. Dosta je rata u BiH bilo od 1992. do 1995. godine da bi se na njega podsjećalo. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički analitičar iz Sarajeva)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)