U ovoj opasnoj a nevidljivoj pandemiji, kad se vrijeme najviše provodi u kući, svako na svoj način razmišlja o koronavirusu. Svašta se ljudima mota po glavi, najviše je straha uz nadu “neka mene i moje mimoiđe”, ali u tome šta bi moglo biti sutra ima raznih verzija. Moj poznanik književnik Miljenko Jergović, Sarajlija sa zagrebačkom adresom, napisao je u svojoj kolumni u “Jutarnjem listu” da je “ova epidemija treći svjetski rat, a trajat će puno dulje od epidemije.“
Jergović piše da je osnovna razlika između Drugog svjetskog rata i ovog što upravo živimo jest u tome što neprijatelj danas ne postoji. On tvrdi da virus ne može biti neprijatelj, jer je virus ni živ ni mrtav i tražiti u njemu neprijatelja isto je kao i tražiti ga u vodi zato što se na nižim temperaturama pretvara u led.
Književnik zaključuje da je i u trećem korona svjetskom ratu moguće pobijediti samo ako se, protivno opasnim iluzijama o partikularnom državnom interesu, ili o interesima krupnog kapitala – u svakom zakutku Europe i na svakom kraju svijeta budu branila jednaka i nepromjenjiva načela. Smatra da zapadni svijet mora prihvatiti načela međunarodne solidarnosti, općeg prava na zdravlje, kulturu i život.
Lijepo je to Miljenko Jergović smjestio na globalni plan, jer pandemija i jeste globalna, ali kako je to na mikroplanu, to jest u Bosni i Hercegovini. Naravno, i kod nas se prave poređenja sa ratom i ne ide se tako daleko da se pominje nevodni treći svjetski rat. Kopmparacije nisu loše, pogotovo zato što se sve više govori o tome kako smo u odbrani od agresije 1992-1995. bolje funkcionirali u zaštiti i zbrinjavanju ljudi nego sada.
Bivši šef Internističkog odjela Opće bolnice “Primarijus doktor Abdulah Nakaš” u Sarajevu Dragan Stevanović, izjavio je “da u ratu nismo imali ništa, ali ranjenike nismo ostavljali.” On tvrdi: “Išli smo po ranjenika na liniju fronta i operisali u nemogućim uslovima na terenu, operativna lampa hirurzima je bio far od FAP-a prikopčan na akumulator, mnogi medicinski tehničari su preko noći postali instrumentari i anestetičari, u intenzivnoj njezi imali smo mehanički respirator (klapkalicu) i bili sretni što ga imamo: morali smo dosta improvizovati itd. A danas?
Dragan Stevanović (koji je kao vojni liječnik ranjen u ratu, na Igmanu) vrlo je konkretan, pa kaže: ”Nemamo zaštitne opreme – ne možemo pacijentu, mogli bi se zaraziti; nema vozila i vozača – ne možemo pacijentu; respiratori nisu po ISO standard – ne možemo ih koristiti, a improvizacije ne dolaze u obzir, mogao bi nas neko tužiti.”
Doktor Stevanović se nedavno dobrovoljno javio da kao tek proizvedeni penzioner pomogne svojim kolegama u Općoj bolnici, a na ovo što je naveo moglo bi samo reći da smo se kroz godine u mnogim oblastima, ne samo u zdravstvu, učili da budemo bolji, ali se neke lekcije ipak nikad nisu naučile. Nažalost.
A navodni treći svjetski rat po Jergoviću? Ima sličnosti, ali to nije to. Jedan bivši oficir je rekao “je..š rat, bez oružja”. (Piše: Đuro KOZAR, vojnopolitički komentator iz Sarajeva)