Za Novu 2027.g. u goste nam dolazi Severina-Seve Vučković. I to na post-jacijski kasnovečernji angažman i po 270 hiljada KM javnih para. Ima se, može se. Koliko se zna, neće reprizirati svoj karijerno-programirani i bjelosvjetsko priznati, zavidni porno-uradak vrlo nadarene profesionalke-naturščika. Doduše, sada nema ni neke urgentne potrebe: “firma” joj nije posustala, niti je u krizi kao daleke 2010.g. i ne traži više takvu vrstu poticaja. Takođe, svo troje tada maloljetne “švalerove” djece, sada su odrasli, stariji punoljetnici, a supruga je halalila, valjda: ni neke štete, a još manje žalosti. A, naša Tuzla je, i inače, već duže vrijeme u neprekinutom kontinuitetu “općinarskog” dramatičnog etičkog oficijelnog posrnuća i moralnog, a i drugog raznovrsnog, kurvaluka svakojake vrste, pa nam dođe dosta sličnih pregnuća i lokal-zavičajne “fizičke-ljubavi”.
Trend sumanuto-rasipničkog bacanja javnog novca “sirotinje-raje” iz uboge sehare našeg grada, prešao je i mjeru elementarne pristojnosti, postajući “Alajgegova slama” raspojasanih i ostrvljenih činovnika. Razularena alijelirana bezosjećajnost lokalne birokracije, bez ikakve sumnje, opasno ulazi u terminalno fazu neizvjesnosti kolektivnog ludila. Kada je i najmanja predizborna fešta, “tad’ i hâla gori”.
Naravno da je u pitanju neshvatljivi patosocijalni avanturizam u ovim teškim i neizvjesnim vremenima, te enormno ohola nezajažljivost trošenja tuđeg, javnog novca. I bez ikakvog osjećaja odgovornosti i empatije spram ogromnog broja Tuzlaka koji žive u krajnjoj materijalnoj bijedi jedva sastavljajući “kraj s krajem”. Ali, čini se, kao i uvijek do sada, da “sit gladnom ne vjeruje”.
Inače, u našoj Tuzli prema zvaničnim podacima živi oko 107 hiljada ljudi, a vrlo optimističke procjene govore o nešto oko 90 hiljada sretnika “u slivu Jale i Soline”. Od toga, pred svakomjesečnim egzistencijalnim pitanjem golog preživljavanja je oko 12 hiljada nezaposlenih i ogromna većina od 25 hiljada penzionera, njih zasigurno 80 procenata. Dakle, 35 do 40 procenata ukupnog stanovništva Grada je na ivici stvarne gladi ili prijetnje pothranjenosti usljed materijalne bijede.
(Severina gost Tuzle za 2027. godinu – Foto: VB)
U takvim okolnostima, gradska egoistična snobovska vrhuška bavi se prioritetno prizemnim patriotizmom promoviranja “najveće navijačke državne zastave”, doduše kako to i doliči najvećem javnom trgu u Državi, “Trgu slobode”.
Helem, na tom istom trgu gostuje i mega-umjetnica svjetskog (bez)glasa za basnoslovnu sumu, i pored činjenice da je to “Mala koja je (već) dala”. Ali, delikatnost njenog sigurnog i diktiranog odabira lokalni genijalci su zagarantirali i “zakonski” kroz tzv. pregovarački postupak bez javne objave postupka.
Zakonsko-bogobojazni “općinarski” mudraci, putem ober-genijalaca iz “Turističke zajednice” su objelodanili i prosvijetlili tuzlanski plebos da je tako moralo biti, pošto “se radi o jedinstvenom umjetničkom nastupu koji zbog identiteta i umjetničkog izraza može izvesti isključivo određeni izvođač(ica)”.
I, eto ti ga na: Seve kao nedosanjani umjetnički, i višeputni, organistički vrhunac Tuzle. I okolice, naravno.
Ako ništa drugo, za tih 270 tisućica bačenih u Seve-havu svjetonazora kafanske pjevaljke i usputno mentalno masturbiranje “tuđim finansijskim organom” gradskog poglavnika, mogla se elegantno inicijalno, i vrlo ozbiljno, uspostaviti organizacijska kičma, nekad postojećeg, Simfonijskog gradskog orkestra i sl. Ako se stvarno već želimo podičiti realističnim “umjetničkim identitetom”, koji postaje i ostaje šire značajan umjetničko kulturalni oslonac naše urbane sredine.
Ovako, “Mala će dati” pomalehan jednokratan obol novogodišnjem kulturološkom okviru znamenitog Puračkog vašera na “najvećem trgu u BiH” i razguliti dalje. Nama će ostati “lijepe uspomene”, a njoj lova. Povelika. Takva je naša Tuzla, nek’ se zna: nisu važne pare, važno je “ljudstvo i umjetnički ugođaj”.
Konačno, vrijedilo je doći u “grad uglja i soli” i krenuti u nove pobjede. Kako kome.
Nama zasigurno ostaje prokletstvo novokomponiranog trenda demolirajućeg barbarizma nekulture zaborava i potrošačkog dehumaniziranja društva. Tek, koliko juče, okrutno smo poslali na onaj svijet ohološću nemara odgovornih iz Grada osamnaest naših bespomoćnih sugrađana datih na brigu “Doma penzionera”. I, niko nije kriv, niti odgovoran. Valjda su žrtve same krive, pošto su bile “na krivom mjestu, u krivo vrijeme”. No sikiriki.
Dolazi Seve i treba biti “na pravom mjestu, u pravi vakat”. (Piše: Derviš ČIČKO, kolumnista)
—————————————————
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)