Otišao je Fadil Fejzić – Lepina, posljednji ulični prodavač novina

3
3141
Fadil Fejzic, poznati navijac Slobode i prodavac novina kod tuzlanske Higijene (Snimio: Miro Petrovic)

Jučer je na mezarju Tušanj obavljena dženaza i ukop Fadila Fejzića – Lepine, poznatog tuzlanskog sportskog navijača i još poznatijeg uličnog prodavca novina.

Umro je 21. novembra, noću, u 69. godini. Rodbina je potvrdila da je umro od posljedica srčanog udara, a ne od Covida-19, kako su nam rekli u Pogrebnom društvu Revda.

Vijest nam je javio Suljo Dorić, navijač, koji je kratko kazao:

“Otišao je naš Fadil, koga smo još zvali Letva. Otišao je u neki bolji svijet, rahmet mu duši”!

Obično za ljude poput Fadila nema komemoracija, nema javnog izražavanja žalosti. No, upravo zbog toga što je, u svom fahu i spram svojih životnih mogućnosti, postao jedna od značajki Tuzle, zaslužuje i malu anonsu.

Imao je više nadimaka: Lepina, Letva, Nosonja na što se nikada nije ljutio. Bio je među onim “žestokim” navijačima Slobodinih klubova, Fukarama, najglasniji, u Mejdanu uvijek u prvom redu ispod koša ili blizu gola. Nije bilo prijatno sudijama u njegovoj blizini, ali taj njegov pritisak, i pritisak ostalih navijača, ponekad je bio presudan da naši košarkaši, rukometaši ili nogometaši dobiju utakmicu.

Život ga nije mazio, nije se baš ni čuvao. Okolnosti su ga navele da životnu egzistenciju, nakon boračke epizode, potraži na ulici – kao prodavač novina. Nekada je izdanja “Jutarnjih novina”, poslije “Avaza”, “Oglasnika TK” ili “Glasa TK” nosio u torbi, prodajući na Korzu i kojekuda, katkad bi prošetao i drugim dijelovima grada, a problemi s nogama i leđima naveli su ga da se locira uz semafor, kod Higijene.

Posljednjih godina je bio tu, a ponuda se svela na lokalne novine. Uvijek smo se pitali koliko je mogao novina prodati tokom dana, za hladne zime, po julskim i avgustovskim vrućinama. i koliko je ta muka njemu donosila zarade. Samo on zna i oni koji su mu na povjerenje davali svežnjeve novina za prodaju, ali je sigurno: vrlo malo!

Vozači su, kada bi ujutro ili nakon radnog dana, žurili tom dionicom, već znali da će Fadila na njegovoj stolici vidjeti uz spomenuti semafor. Nekada bi stojao i nudio novine, unazad nekoliko godina sjedio je, skoro nepomično, s kapicom protiv sunca ili s kapuljačom, za hladnih dana. Ko je trebao novine, otvorio bi prozor, Fadil bi dodao, uzeo siću i tako dok ne prodje prometna gužva, kada prodaja opada, a on pokupi svoje prnje i ode kući.

Naknadno nam je rečeno da je umro od srčanog udara, javio nam je bratić Emir.. Stalno je bio izložen stresovima, zbog socijalne nesigurnosti, nije se baš ni štedio, kao da mu je bilo svejedno šta će biti s njim. Katkad je imao masku, neki put ne.

Živio je sa sestrom Hanom, kažu da je imao sina koji je poginuo u ratu. Na posmrtnici, sestra Hana, bratićna Aida, bratić Emir, snaha Asmira, zet Mustafa…

Nema lijepog kraja života, a njegov cijeli život je bila tlaka, što bi rekli Zagorci, muka, borba za život. Tako je – kako je. Ipak, Fadil je (p)ostao neka mala znamenka Tuzle. Vozit ćemo se i dalje Južnom, pored Higijene, i nedostajt će nam Letva, preplanuo od sunca, njegov osmijeh i, kad bi ga upitali “šta ima?”, ono njegovo brzo: “Ide, gura se, bit će bolje!”

Na nekom drugom svijetu, svakako. I otišao je u bolji svijet. No, sjećat ćemo ga se. Otišao je posljednji ulični prodavač novina. Rahmet duši njegovoj. El fatiha! (mp)

3 Komentari

  1. Hvala za ovaj tekst, “niko nije bio za džabe” i vi ste svojim tekstom pokazali koliko je svaki pojedinac bitan i da je svako na svo nacin velik. RIP 🙁

  2. Danas sam stajao na semaforu a njega nema ,samo posmrtnica i utabana trava gdje je sjedio.Često sam namjerno sporo vozio da me uhvati crveno,da prebijemo koju.Kupim novine i pitam kud se ide za Bugojno,on se iznervira pa počne psovati,Fadil legenda…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here