Zagađenje zraka jedan je od najvećih ekoloških problema u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim zemljama u regiji.
Glavni gradovi zemalja u regiji su već godinama, sa početkom nižih temperatura, u vrhu IQAir liste gradova po zagađenosti zraka.
“U BiH izvori zagađenja su krupna industrija poput termoelektrana u Tuzli, Kaknju, Ugljeviku, Gacku i željezara u Zenica, koksara u Lukavcu i brojni srednji i mali pogoni drvoprerađivačke industrije… Tu je i grijanje stambenog sektora – mala kućna ložišta i velika ložišta centranog grijanja na ugalj i drvo, saobraćaj – motorna vozila, a posebno vozila sa dizel motorima. Naši zakoni su uglavnom usklađeni sa zakonima EU, međutim njihova loša primjena i pogotovo praktično nepostojeća kaznena politika za zagađivače su u najvećoj mjeri odgovorni za ovakvo stanje”, rekao je za Anadolu Agency (AA) Anes Podić iz Udruženja “Eko akcija”.
Mišljenja je da mehanizam okolinskih dozvola uopće nije doveo do poboljšanja stanja u ovoj oblasti. Federalne i kantonalne inspekcije su (namjerno) ostavljene sa nedovoljnim kapacitetima za ovu oblast, i ljudskim i tehničkim.
Kako je kazao, niski su godišnji iznosi koje zagađivači plaćaju Fondu za okoliš na osnovu izmjerenih emisija polutanata.
“Da bi se smanjile emisije industrijski zagađivača potrebna je stroga kontrola postojećih emisija industrijskih zagađivača, uz pooštrenje kaznenih mjera u slučaju nedozvoljenih emisija. Rigoroznom primjenom postojećih zakona, uz strogu kontrolu izdavanja okolišnih dozvola, je potrebno izvršiti destimulaciju ‘prljave’ proizvodnje postojećih industrijskih postrojenja”, istakao je Podić.
Kad je u pitanju grijanje rezidencijalnih objekata, smatra da je potrebno primijeniti najbolje prakse niza evropskih gradova (London, Dublin…) koji su uspješno riješili problem zagađenja zraka putem uvođenja zona kontrolisane dimne emisije, u kojima bi bilo dozvoljeno loženje isključivo certificiranih goriva u certificiranim ložištima (pećima i kotlovima centralnog grijanja), uz rigoroznu kontrolu primjene od strane inspekcija i subvencije za ugrožene kategorije prilikom nabavke certificiranih peći i goriva.
“Potrebno je zabraniti rad toplana na čvrsta goriva u gradovima koji imaju mogućnost snabdijevanja plinom (Sarajevo) ili koji imaju infrastrukturu daljinskog grijanja (Tuzla, Lukavac). Potrebna je stroga kontrola prometa opasnog otpada, koji bi mogao biti upotrijebljen za grijanje (automobilske gume) i stroge kazne za prekršioce”, poručio je Podić.
Kad je u pitanju zagađenje koje dolazi iz sektora saobraćaja, pored obaveznog poboljšanja opsega i kvaliteta javnog gradskog i prigradskog prevoza, mišljenja je da je potrebno napraviti ograničenje prometa vozila u ugroženim gradovima u skladu sa ekološkim normama koje zadovoljavaju njihovi motori putem uvođenja obaveznih naljepnica u boji koje bi se izdavala prilikom registracije motornog vozila, čime bi se u zagađenim mjestima značajno olakšala primjena stalnih ili povremenih ograničenja prometa za vozila koja više zagađuju.
Zagađenje zraka u Beogradu je toliko kompleksno da je nemoguće utvrditi šta je njegov glavni uzrok, to je jedan bosanski lonac u koji je sipano različito zagađenje, pomešano je i čini toksičnu tvorevinu, a nijedan od zagađivača, ni mali ni veliki, nije regulisan i svako se ponaša kako hoće, izjavio je osnivač udruženja Eko straža Bojan Šimišić za AA.
Istakao je da je zagađenje regionalno, da Beograd nije izolovan i da je čak među gradovima sa manjim zagađenjem u Srbiji, uz napomenu da se pomijeranjem ka jugu povećava zagađenje.
Smatra da se “fleka zagađenja” prostire od Sjeverne Makedonije do Mađarske, do granice Srbije sa Rumunijom, do polovine Bosne i Hercegovine, odnosno do Hrvatske, i razlika je samo u koncentraciji suspendovanih čestica u zraku.
Navodeći da je cijela Srbija zagađena i da je riječ “samo o nijansama”, Šimišić je rekao da to svakodnevno može da se vidi na sajtovima koji mjere kvalitet zraka, kao što su AirVisual ili Waqi.
“Ako uveče, kada se zagađenje spusti u niže slojeve atmosfere, pogledate mjerenja, vidjet ćete da čitava Evropa izgleda kao velika meta sa epicentrom na Balkanu”, istakao je Šimišić.
Ocijenio je da je srbijanska vlast svojim ponašanjem doprinijela degradaciji situacije jer su u zemlju dovedene “prljave kineske industrije”, počela je prodaja sirovog lignita domaćinstvima za grijanje, a “u termoelektranama koriste blato prskano mazutom za proizvodnju struje” ali i zbog toga što su deponije počele da gore u posljednjih nekoliko godina”.
U tom “opštem haosu”, napomenuo je, vlast se fokusira samo na saobraćaj i krivi samo građane za zagađenje, “jer navodno imaju više para, više voze automobile i time više i zagađuju”.
Šimišić je istakao da država mora da pravovremeno izvještava građane u slučaju prekomjernog zagađanja.
Upitan kako komentariše argumentaciju srbijanskih vlasti da se insistiranjem na poštovanju ekoloških standarda rastjeruju potencijalni strani investitori, Šimišić je rekao da investitori mogu da se rastjeruju samo ako im je cilj da maksimiziraju profit na račun uništenja životne sredine.
“Ta floskula toliko je kriminalna da bi neko za to morao da odgovara, ali u zemlji bez prava niko ne snosi odgovornost”, rekao je Šimišić.
Pozivajući se na zakone koji postoje u Srbiiji, Šimišić je naglasio da se nijednom investitoru ne smije dopustiti da u vazduh izbacuje toksične materije u obimu koji njemu odgovara i da za to ne bude sankcionisan.
Kao potrebna rješenja Šimišić navodi rješenja za koja se Eko straža, ali i drugi srbijanski ekološki pokreti zalažu: poboljšanje energetske efikasnosti, kontrola energenata i sprovođenje energetske tranzicije, odnosno promjena načina na koji se građani griju, i vanredni inspekcijski nadzor i saniranje svih deponija industrijskih zagađivača.
Šimišić je ocijenio da je vlast toga svjesna i da zna da to mnogo košta, i da bi je sprovođenje tih mjera spriječilo da preko svojih “koruptivnih kanala” izvlači novac iz javnih preduzeća.