NIJEMA KASABA (5): Politika šutnje i zataškavanja institucija sistema

NIJEMA KASABA: Krivcima je dozvoljeno da slobodno šetaju bez da je ikoga briga hoće li to vrijeme da iskoriste za uticaj na žrtve i svjedoke

1
379
U domaćem pravosuđu veću zaštitu imaju počinitelji nego žrtve (Foto: Ilustracija)

Prošlo je više od pola godine kako su tužilaštvima podnesene prijave protiv jednog profesora na UNTZ, te jednog glumca Narodnog Pozorišta Tuzla. U periodu u kojem smo čekali da tužilaštva i sudovi počnu da rade svoj posao, Filozofskom fakultetu i Akademiji dramskih umjetnosti pridružio se Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli, čijeg je profesora studentica prijavila za uznemiravanje porukama i dobacivanjima.

Time je prošireno neslavno društvo visokoobrazovnih ustanova u Tuzli, čiji su (muški) uposlenici prijavljeni i/ili optuženi za seksualno nasilje i uznemiravanje. Obzirom na to da se u slučaju Medicinskog fakulteta, ujedno, radi i o primarijusu sa UKC-a, broj javnih ustanova u Tuzli koje rade krišom, netransparentno i koje na sve načine pokušavaju da ušutkaju žrtve i zaštite nasilnike u svojim redovima – porastao je na 5!

Iz samih prozvanih javnih institucija niko se nije dodatno oglašavao. Uz izuzetak Filozofskog fakulteta i NP Tuzla, koji su istupili u javnosti dok su skandali još bili svježi, ostali se nisu oglašavali uopšte. Posebno para uši tišina koja dolazi od strane rektorata, tj. onih koji na tuzlanskom univerzitetu imaju najviše moći i odgovornosti. Moći koju svjesno odbijaju da iskoriste i odgovornosti čije postojanje uporno negiraju.

MUČNA MEDIJSKA ŠUTNJA

U isto vrijeme, studentski parlamenti, te uprave zagrebačkih i beogradskih univerziteta i fakulteta (čak i sarajevske Akademije scenskih umjetnosti), javno su stali uz svoje studente, imenovali prijavljene i podijelili otkaze, ne sačekavši odluke suda, oslanjajući se na autonomiju univerziteta.

Njihovi tuzlanski pandani odlučili su da nastave sa politikom šutnje i aktivnog zataškavanja. Javnost je pokazala veliki interes za ove slučajeve, ali se to ne da vidjeti na osnovu medijskog sadržaja. Na ovom primjeru, koji je ujedno i test na kojem su popadali mnogi, ogledaju se bijeda i licemjerje lokalnih medija, nevladinih organizacija, civilnog društva i naravno – politike i zakonodavstva.

Šutnja medija teža je od blagosti pravosuđa (Foto: Ilustracija)

U slučaju Tuzle i budali je jasno, uz izuzetak portala na kojem ovo čitate, praktično ne postoje mediji koji nisu “državni“ i/ili pod kontrolom vlasti. Mnogi prijatelji, poznanici, Tuzlaci, pitaju me zbog čega su naše kolege, inače više nego spremne da pišu i pričaju o bilo kojoj temi koju smatraju kontroverznom, odlučile da površno ili nikako proprate ovu priču. Kažem im da je odgovor skriven u samom pitanju: kada se radi o ovoj temi, mi u Tuzli kolega nemamo! Takav je slučaj sa bilo kojim problemom, kada lokalnim bajama nije po volji da se o njemu priča.

PRAVNI PAKAO

No, o medijima i nevladinom sektoru ćemo drugi put. Da se, za sada, vratimo na zakonodavstvo, sudstvo i tužilaštvo. Pravni okviri u kojima pobrojani rade su 19. poglavlje Krivičnog zakona FBiH („Krivična djela protiv spolne slobode i morala“), Zakon o ravnopravnosti spolova, na državnom nivou, te ratificirane međunarodne konvencije. Dio KZ-a koji se odnosi na seksualno nasilje, praktično je “prepisan“ iz SFRJ i definicije u njemu su prevaziđene i drastično se razlikuju od zakona u Evropskoj uniji.

Na primjer, djelo “seksualno uznemiravanje“ u našem zakonu uopšte ne postoji. Ali, zato postoje djela “spolni odnos sa nemoćnom osobom“, “spolni odnos sa djetetom“ i “bludne radnje“. Iz samih klasifikacija tih djela, da se naslutiti kako se tu radi o seksualnim, a ne činovima nasilja. Kazne su blage i rijetko se dešava da neko bude osuđen na maksimalnu kaznu. U slučaju da neko siluje dijete (svaki spolni čin sa djetetom je silovanje, bez obzira šta zakon kaže), može biti osuđen na maksimalno 8 godina. Ako neko siluje nemoćnu osobu, bilo da se radi o onesviještenoj, fizički ili mentalno nemoćnoj osobi, također neće biti osuđen na više od 8 godina.

Zakon o ravnopravnosti spolova (državni nivo), usvojen je 2003., a njegove izmjene i dopune 2009. godine. Poslali smo upit o usklađenosti domaće legislature sa evropskom, Direkciji za evropske integracije (DEI). U svom odgovoru naveli su kako ni originalni nacrt zakona, ni njegove izmjene, nisu dostavljane Direkciji na mišljenje i ocjenu, te da Direkcija nije imala priliku analizirati njihovu usklađenost sa propisima EU. Inače, DEI se bavi isključivo zakonima na državnom nivou, dok su kazne za spomenuta djela regulisane krivičnim zakonodavstvima entiteta i Brčko distrikta.

Pravda (ni)je uvijek slijepa (Foto: Ilustracija)

Međunarodne konvencije, koje je BiH ratifikovala, gotovo se nikada ne primjenjuju, iako imaju primat nad domaćim zakonima.

Osnovna razlika između našeg zakonodavstva i onog u razvijenim zemljama, jeste pitanje pristanka. Naime, u tim državama, najmanji zajednički sadržilac svim djelima silovanja i seksualnog nasilja jeste odsustvo pristanka žrtve. Čak se i u Istambulskoj konvenciji (koju je BiH ratificirala 2013.) navodi da se pod silovanjem ima smatrati svaki odnos bez dobrovoljnog pristanka žrtve, bilo da je on uzrokovan nesavješću, ucjenom, podređenim položajem, prijetnjom ugledu ili bilo kojom drugom situacijom u kojoj žrtva nije dala jasan pristanak.

Zbog čega je to bitno u tuzlanskim i sličnim slučajevima?

MRAK TUŽILAČKE FIOKE

Za tužilaštvo mi jedan tuzlanski advokat, čije mišljenje izuzetno cijenim, kaže da je zapravo najslabija karika u cijelom našem zakonskom sistemu. Prema njegovim procjenama, temeljenim na profesionalnom i ličnom iskustvu, veoma malo tuzlanskih tužilaca dobro radi svoj posao. Za ostale ne štedi pejorative, što je razumljivo i pravnom laiku, ako zna kako se kod nas te stvari odvijaju.

Imali smo nedavno epizodu u kojoj je drugo tužilaštvo vršilo pretrese prostorija i ispitivanja uposlenih u našem, kantonalnom. Potom, imamo primjer slučaja “15. maj“, u kojem se protiv politički nepodobnih dižu optužnice, dok se proces formira i tempira tako da za glavnog baju nastupi zastara. Da ne spominjemo slučajeve opljačkanih tuzlanskih preduzeća i odgovornih za njihovu sudbinu. Decenijama su kupili prašinu u fiokama kantonalnog tužilaštva, da bi njihovo neprocesuiranje na kraju kulminiralo velikim radničkim protestima 2014., kada su se i Sud i Tužilaštvo opravdano našli na meti narodnog gnjeva.

Za prevaru “15. maj” neko je optužen, a glavnom baji slučaj zastario (Foto: Arhiva)

Ono malo informacija koje curi, o pitanju ovih slučajeva, ne obećava dobre vijesti, ni za žrtve, ni za pravdu. Iz ličnog iskustva mogu reći da se (većina) tuzlanskih tužilaca zna postaviti i više nego neprijateljski prema oštećenima, ako se na okrivljeničkoj klupi nalaze lokalci sa jakim porodično-poslovno-političkim vezama. Ništa novo za upućene, ali zasigurno dodatni stres i šok za žrtve. Čekaju ih manje ili više otvorene sugestije da odustanu, dovođenje u pitanje svega što kažu, traženje dlake u jajetu u njihovim iskazima, promjene iskaza svjedoka, ignorisanje materijalnih dokaza…

Do tad, krivcima je dozvoljeno da slobodno šetaju okolo, bez ikakvih ograničenja, bez da je ikoga briga hoće li to vrijeme da iskoriste za uticaj na žrtve i svjedoke. Polako sve više “uzimaju furseta“.  Tako su na adresu ovog portala već jednom došle telefonske prijetnje, dok se autoru ovih redova na ulici upućuju neverbalne provokacije i prijetnje, koje će nesumnjivo biti sve jače i otvorenije. Prvo verbalne, a nije isključeno da bude i fizičkih napada, kako vrijeme bude prolazilo i kako okrivljeni budu dobijali jači političko-pravni vjetar u leđa.

IMA LI SVJETLA NA KRAJU?

Ima, naravno, inače ništa od ovoga što pišemo i radimo ne bi imalo smisla. Svjetlo dolazi sa Zapada, u vidu smjernica, zahtjeva i čistih ultimatuma koje pred domaće političare svako malo bace evropski vladari.  U Izvještaju Evropske komisije o BiH za 2020. godinu navodi se:

“Potrebno je unaprijediti institucionalni odgovor na rodno zasnovano nasilje, što uključuje zaštitne mjere, podršku žrtvi, pravnu pomoć i siguran smještaj. BiH treba ubrzati procesuiranje zločina seksualnog nasilja, osigurati oporavak žena koje su žrtve ratnih zločina i osigurati zaštitu svjedoka. Potrebno je unaprijediti prikupljanje podataka čime bi se omogućila izrada jasnih politika usmjerenih na rodnu neravnopravnost i osigurali relevantni podaci o rodno zasnovanom nasilju.”

U svom posljednjem obraćanju Vijeću sigurnosti UN-a Valentin Inzko je, između ostalog, rekao:

“U mom prethodnom obraćanju Vijeću u novembru, pozvao sam bh. organe da implementiraju treći Nacionalni akcioni plan za provedbu Rezolucije 1325 Vijeća sigurnosti, o ženama, miru i stabilnosti, koji traje do 2022. godine. U tom smislu, u januaru je nekoliko hrabrih aktivistica pokrenulo „Nisam tražila“, domaći „Me Too“ pokret koji je potaknuo hiljade žena i djevojaka da istupe sa navodima o zlostavljanju i nasilju. Snažno pozivam vlasti da se direktno pozabave seksualnim nasiljem, da krivično gone počinitelje i pojačaju podršku za žrtve nasilja.” 

Na upit aktivistica inicijative “Nisam Tražila“ došao je odgovor Vlade Federacije BiH, nakon pola godine. Istina, zakašnjeli, ali obećavajući:

Faksimil odgovora Ministarstva pravde FBiH aktivisticama grupe “Nisam tražila”

IPAK SE KREĆE 

Doći će dan kada će domaća legislatura biti usklađena sa onom u civilizovanom svijetu. Nije pitanje da li će to da se desi, samo je pitanje kada. Bilo kada da se to desi, pravda će da bude sprovedena, makar retroaktivno. Famozna Istambulska konvencija ne priznaje zastaru za ovu vrstu djela.

Jedna od sretnih osobina istine je da prije ili kasnije izbije na vidjelo, poput vode kojoj trebaju decenije da dođe do površine. Žalosno je to što smo kao društvo i zemlja spali na to da nam stranci moraju tumačiti istinu i sprovoditi pravdu, no i ta je činjenica samo fragment ružne istine o nama. A valja joj pogledati u oči prije ili kasnije.

Žrtve ostaju traumatizirane cijeli život, fakulteti i Univerzitet mudro okreću glavu od problema (Foto: Ilustracija, internet)

Nameću se pitanja, zbog čega su nam zakoni tako nakaradni, a i takvi se sprovode još nakaradnije? Zašto naše zakonodavstvo i sudstvo, naizgled više štite počinioce nego žrtve, barem kada je seksualno nasilje u pitanju? Odgovore možemo pronaći u analogiji sa britanskim zakonodavstvom prošlog vijeka i Arthurom Goreom, koji je bio osmi grof od Arrana, član Doma lordova. Gore je bio veliki ljubitelj jazavaca, ali i zagovornik prava homoseksualaca. Godine 1967. uspio je da u Domu lordova progura zakon kojim prestaje zakonski progon homoseksualaca, ali mu nije pošlo za rukom da bude izglasan zakon kojim se jazavci štite od okrutnog lova. Upitan od strane novinara zašto se to tako desilo, odgovorio je: “U Domu lordova nema puno jazavaca“.

Ko zna kakve mračne tajne tek čekaju da budu otkrivene? Ta, pitanje seksualnog nasilja je gotovo uvijek pitanje moći, seks je tu sekundaran. A moć najviše privlači one koji već imaju moć. Jedno je sigurno – u domaćem zakonodavstvu i sudstvu nema puno žrtava seksualnog nasilja. (Piše: Elvis KUŠLJUGIĆ)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala
)

1 komentar

  1. Malo o tuzlanskom tuzilastvu i sudijama generalno – 1995 je mamina mezimica zajedno sa bratom ubila momka po imenu Sejo ((Sead) ubodom noza u srce da bi potom braco ovjerio nesretnika hicem iz pistolja…..mezimica i njen brat nisu odlezali niti dana, sve je zataskano jer je mladim ubicama obilato pomogla majka – sudija…eto, redakcijo, bujrum pa iskopajte o kome se radi i zasto mlada uspaljenica nije okusila cari zatvorskog mema…

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here