NIJEMA KASABA (2): Kultura silovanja

1
519
(Foto: Pixabay)

„Kultura silovanja“ je naziv za društveno okruženje u kojem se razni oblici seksualnog nasilja tolerišu, dok se krivica za nasilje sa počinilaca prebacuje na žrtve. To je prilično uprošćena definicija. Sociolozi pod tim pojmom zapravo podrazumijevaju splet ponašanja i vrijednosti u okviru nekog društva, koji su prožeti normalizacijom silovanja i nekažnjavanjem počinilaca, temeljeno na odnosu prema pitanjima roda i seksualnosti. Takva ponašanja ne podrazumijevaju isključivo direktno nasilje, niti ona moraju biti nužno seksualna. Prebacivanje krivice na žrtve, dopuštanje da krivci prođi nekažnjeno, posmatranje žena isključivo kao seksualnih objekata, normalizacija silovanja u zatvorima, ali i silovanje kao oblik psihološkog ratovanja – sve su to segmenti kulture silovanja. Ti obrasci ponašanja su, ako ne dominantni, onda barem izrazito prisutni u našim zajednicama.

Kada društvo očekuje od žena da nerazumno žrtvuju svoje slobode, da bi dobile ikakvu zaštitu od seksualnog nasilja, onda se radi o društvu u kojem dominira kultura silovanja. Kada čujemo vijest da je neka žena bila silovana, ako prvo pitamo šta je nosila, zašto je hodala sama, u koje doba dana/noći i gdje se kretala, kako se ponašala – to su znaci da živimo kulturu silovanja. Ako ste pratili društvene mreže, nakon što su na Facebook stranici „Nisam Tražila“ i u istoimenoj grupi, zlostavljane i silovane žene počele da anonimno i pod svojim imenom objavljuju ispovijesti o svojim iskustvima, mogli ste vidjeti sve od pobrojanih oblika ponašanja. Ispovijesti žrtvi se dovode u sumnju, njihov integritet i vjerodostojnost stavljaju pod znak pitanja, insinuira se njihovo saučesništvo, pristanak, te postavlja neizostavno pitanje: zašto su do sad čekale da prijave? Odgovor na zadnje pitanje je jednostavan: svjesne su da žive u kulturi u kojoj se krivica prebacuje na žrtvu. A odlučile su se na taj korak sada, jer su se ponadale da bi se tu nešto najzad moglo promijeniti. Zato je, suprotno uvjerenjima ženomrzaca, zapravo potrebno jednako, ako ne i više hrabrosti, da se silovanje i zlostavljanje prijave nakon što prođe dosta vremena.

Pokrenula javnost: Milena Radulović (Foto: Internet)

U stvarnosti, istraživanja u Evropi i SAD su pokazala da se broj lažnih prijava za silovanje kreće između 2% i 6%. Zapravo, prema istim i sličnim istraživanjima, muškarci imaju puno veće šanse da budu žrtve silovanja, nego da budu meta lažne prijave za silovanje. Na nivou statističke greške su instance u kojima je jednog muškarca više žena lažno optužilo za seksualni napad.

Isus u odbrani nasilnika

U prošlom tekstu sam se dotakao zloupotrebe pravne floskule o presumpciji nevinosti. U ovom želim da raskrinkam drugu, često zloupotrebljavanu, floskulu. Radi se o citatu iz Biblije: „Onaj koji je bez grijeha, neka baci prvi kamen“. Konkretan grijeh o kojem Isus govori je preljub. Rečenicu izgovara obraćajući se grupi muškaraca koji žele da, u skladu sa Mojsijevim zakonom, do smrti kamenuju ženu koja je uhvaćena u preljubu. Isus zapravo raskrinkava i kao licemjernu prokazuje okupljenu mušku rulju. Prema spomenutom Zakonu, isključivo muškarci mogu učestvovati u kamenovanju. Na kraju, svaki od njih postiđeno odustane od kamenovanja, jer je svaki od njih nekada počinio isti grijeh. Nota bene, nigdje u priči se ne spominje muškarac s kojim je ta žena zgriješila, niti se kaže da li je i kako i on kažnjen. Stoga, vrhunac je apsurda i cinizma citirati Hrista, u nastojanju da se konkretni počinioci sakriju u masi „grješnika“.

(Foto: Arhiva)

Naravno da ogromna većina nas ne nosi na duši grijeh silovanja, zlostavljanja i zloupotrebe položaja. Isto tako, ogromna većina nas (prvenstveno mislim na muškarce, ali i na žene) je na ovaj ili onaj način učestvovala u održavanju okruženja koje je pogodno za opstanak kulture silovanja. Pokušaji korištenja Rabinovih riječi kojima je on štitio ženu od muškog nasilja, u službi odbrane zlostavljača i silovatelja, degutantno je preko svake mjere. Kazna za zločince i direktne počinioce je imperativ pravde, ali društvo ne smije stati tu. Poenta je da se sruši i osudi cijeli sistem represije, a za to moramo razdvojiti direktne počinioce, od onih koji nisu počinioci, ali podržavaju takvo ponašanje, do onih koji su više produkti i nesvjesni učesnici sistema. Srećom po nas, takav način postoji i već je doživio svoju primjenu širom svijeta, uspješno raskrinkavajući i rušeći korumpirane sisteme raznih vrsta represije. Recept je prilično jednostavan.

Istina i pomirenje

Korumpirani sistemi su, po pravilu, veoma složeni i teški za razumjeti, jer su njihovi segmenti međusobno izolovani. Jedini način da se s njima obračunamo jeste razmjenom informacija. Drugim riječima, da otvoreno govorimo o problemu. Treba da pričamo svi – ne samo žrtve, nego i oni koji su u takvom sistemu na neki način povlašteni. Pri tome, mislim na one koji uživaju određenu vrstu privilegija, ne shvatajući da se u njima nalazi zamka. Zamka se ogleda u tome da svojim neznanjem malobrojnima, a najgorima među nama, dozvoljavamo da do kraja i nekažnjeno sprovode svoje zločinačke nakane, dok naši „adeti i običaji“ zapravo služe kao paravan iza kojeg se počinioci mogu sakriti. Pozivanje na tradiciju u smislu „ah, pa šta ćeš, tako je vazda bilo“, reakcionarna je kočnica svakog društvenog napretka. Korumpirani sistemi koji pogoduju malobrojnima uspješno opstaju na račun toga što većinu, često golom egzistencijom, ucjenom natjeraju da postanu učesnici u korupciji. Na primjer, roditelj koji ima 300 eura u džepu će ih dati da obezbijedi krevet u bolnici za svoje dijete. Pogotovo kada mu u bolnici jasno daju do znanja, da je to jedini način da njegovo dijete dobije njegu koja mu treba. To ga ne čini jednakim korumpiranim političarima, pa ni korumpiranim medicinskim radnicima. Jednostavno je ucijenjen.

(Foto: Pixabay)

Niko ne može osporiti – puno je komotnije biti muškarac u ovakvom okruženju, nego žena. Naravno, niko razuman neće reći da je uvijek bolje biti muškarac, nego žena. Tako ni ja ne tvrdim da je, recimo, rudar uvijek u boljem položaju od neke ministarke. Ipak, ako se on ili ona u jednom momentu nađu sami, u mračnoj ulici, u sitne sate, ona će se opravdano osjećati ranjivijom. Vjerujem da dosta muškaraca želi da pomogne zlostavljanim i silovanim ženama, ali se boje da će i sami biti prokazani i prozvani, kao počinioci. Korupcija opstaje tako što nas sve drži u uvjerenju da smo saučesnici i da „niko nije bez grijeha“, te da zbog toga niko nema pravo „da baci prvi kamen“. Zato, treba početi od sebe, prepoznati svoju poziciju privilegije ili moći, pa onda preći na druge. Putem ispovijesti, može se napraviti prvi korak ka odrješenju od grijeha.

Mea culpa

Moj prvi susret sa kulturom silovanja počeo je u najranijim godinama mog života, u onoj državi i u onom sistemu. Jer, koliko god jugo i ini nostalgičari htjeli da to zaborave, kultura silovanja je ovdje prisutna dugo, u kontinuitetu i bez prekida, bez obzira na državno uređenje i društvene okolnosti. Nije to isključivo naša karakteristika. Dovoljno je pogledati holivudske i evropske filmove iz tog perioda, pa ćemo naći gomilu primjera ponašanja koje je u današnji vakat neprihvatljivo, a dosta toga je u međuvremenu postalo i zakonski kažnjivo. Mislim da kao dijete nisam pogledao domaći film u kojem scene seksa nisu počinjale „predigrom“, koja se jedva razlikovala od čistog nasilja, a tako su nerijetko prikazivani i sami činovi seksa. U osnovnoj školi je štipanje i hvatanje djevojčica bilo, ne samo normalizovano, nego i poticano od strane drugih učenika, starijih ili mojih godina. Osjećao sam pritisak okoline da učestvujem u tome, u nastojanju da se lakše uklopim i budem prihvaćen od strane mojih vršnjaka. „Štipaju se“ je bio sasvim normalan odgovor na pitanje koje bi Duško Trifunović redovno postavljao učenicima u emisiji „Šta djeca znaju o zavičaju“, a koje je glasilo: „Kako se dječaci udvaraju u vašoj školi?“ Odgovor bi obično bio praćen salvama smijeha. Na moju sramotu i ja sam to radio, kao dosta drugih, ali ne svi. Nastavnici i učitelji su, u najboljem slučaju, za takvo ponašanje kažnjavali stajanjem u ćošku, a nerijetko su na to bivali osuđeni i počinilac i žrtva, koja je tako trpila dvostruku nepravdu.

Žrtva često nakon priznanja ostaje krivac – Foto: Internet, arhiva)

Kako sam ulazio u pubertet, dosta muškaraca iz familije i bliže okoline, davalo mi je „zavodničke“ savjete o tome kako se ne treba obazirati na žensko odbijanje, kako samo treba biti uporan, te da „ne“ često zapravo znači „da“. Bilo je slučajeva kada sam se curama nabacivao neprimjereno i uporno. Znao sam i dobacivati curama na ulici i zlurado uživati u vidnoj nelagodi, koju im je to dobacivanje izazivalo. U srednjoj sam šutke gledao ljigavog profesora kako, kobajagi nehajno, rukom prelazi preko leđa ili kose drugarica iz mog razreda. Na fakultetu sam slušao priče o profesorima i asistentima koji su studenticama davali razne ponude, ignorisao sam njihove krajnje bezobrazne i neprimjerene komentare, javno upućene našim kolegicama. Znao sam kod koga cure na konsultacije nikada ne smiju ići same i nisam poduzeo ništa ništa.

Da sumiram, priznajem da sam u nekoliko navrata u mom životu seksualno uznemiravao žene, verbalno ih vrijeđao i šutnjom, na neki način, podržavao zlostavljanje žena. Ali, nikada nisam zlostavljao, niti sam silovao, niti sam zloupotrebom položaja žene primoravao na seks. Znači, nisam bezgrešan, ali bez tih grijeha jesam. Kamenja nemam i jedina moja municija je pisana riječ. Nju ću u narednim tekstovima da usmjerim prema prozvanim institucijama i pojedincima, kao i pravnom sistemu i državi, koji su zakazali i u ovom slučaju. (Nastaviće se) (Piše: Elvis KUŠLJUGIĆ)

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku TuzlaLIVE.

1 komentar

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here