Moždana smrt tuzlanske politike: Ko (ne)nasljeđuje Faraona?

On djeluje kao pripovjedač, pjesnik i pjevač mitova i priča i poprima ulogu očuvatelja znanja zajednice likom "oca svih TUzlaka"

4
1100

Svakako da je konkretno bavljenje pitanjem nasljednika ili nasljednice sveukupnosti nadnaravnih političkih moći tuzlanskog gradonačelnika Jasmina Imamovića, sasvim karijerna suicidalna nakana, nekima i ona elementarno egzistencijane naravi. Jeste i paradoksalnost narastanja lične Gradonačelnikove autoritarne moći, obrnuto proporcionalno dramatičnom slabljenju, padu i marginaliziranju izborne snage njegove matične SDP-stranke.

Objašnjenje tog apsurda je poprilično bizarno: ključno je efikasno bavljenje vaninstitucionalnim ovladavanjem i potpuno nekontroliranim raspolaganjem ogromnim „atomskim gorivom“ nepoderivih materijalnih resursa Grada, kao osnovnim izvorom beskrajne koruptivne moći nad ljudima i stvarima. Tu je politika samo jeftini sluga i potrošni materijal jednokratne namjene i namjere. Sve ostalo je realitet života koji smo izabrali, na ovaj ili onaj način.

Naravno da je i svaka autoritarna vlast po svojoj unutarnjoj suštini karikaturalna i smrtno-opasne komičnosti, posebno kada se počnu pojavljivati pukotine u svevlašću i prijeteći „vakuum u totalitarnom sistemu“, bez obzira na njegovu relativnu minijaturnost, koja je za njene direktne aktere sasvim sporedna i nevidljiva. „Hijerarhija“ monopersonalne totalitarnostosti je ključ svega i čini se aposlutno farsičnim i nadrealnim stvarni igrokaz „ljudi, koji nam prolaze pred očima, jednog trenutka ponašajući se kao najveći lokal-povijesne mutikaše i krvnici, a sljedećeg kao ćaknuti cirkusanti“. Kako kome.

Iako je umjetnost, navodno, samo „blijeda imitacija života“, okrutnost svakodnevice totalitarizama, vrlo plastično ocrtava scena iz znamenitog filma Armanda Ijanućija “Smrt Staljina”, parafrazirano, kada šefa moskovske radio stanice nazove Staljin lično, sa željom da dobije snimak Mocartovog koncerta, koju samo prenosi dotični radio, te tako proizvede sveopštu paniku u redakciji. Jer ako glava Sovjetskog Saveza nešto traži, a ne dobije, odgovornih vrlo brzo više neće ni biti. Otprilike vrlo slično tome, ali na provincijalizirano karikaturalnoj razini, funkcionira i vlast u Tuzli: čik stisni, pa ne uradi ono što Šef traži ili želi.

Svakako da će aktuelni Gradonačelnik ostati na tom mjestu sve dok to bude lično želio i htio. I to nema ama baš nikave veze za zakonitostima javnog političkog života naše, pa i bilo koje, lokalne zajednice, pošto nakon dva-tri uzastopna izborna mandata cijela stvar prelazi u sfere neke vrste nadpolitičke (pato)psihologije životnog rutinerstva svakodnevice i pristajanja na neodoljivu dosadu „zadovoljstva u bijedi“, obilno potaknutog medijskim opsjenarstvom i manipuliranjem sviješću običnog nepolitičnog svijeta.

To je samo jedan od darova defektnosti i bezizlaza moderne demokracije: šaman-sindrom.
To se pokazalo i nakon nedavnog zadnjeg letalnog „mandatnog ishoda“ zagrebačkog gradonačelnika Bandića.

Naime, mamutsko-mandatska trajnost gradsko-lokalnih moćnika, neizbježno se pretvara u šaman-paradigmu, gdje opštepoznati političar-dvadesetpetosatnog radnog vremena, postaje stvarni šaman. On se ponaša kao „metafizički iscjelitelj bolesnih, provodi rituale umiranja i smrti, odbrane od zlih duhova, vremenske prognoze, pronalazi divljač, proriče budućnost, tumači snove, bavi se socijalnom regulacijom i duševno poremećenim osobama. Isto tako, on djeluje kao pripovjedač, pjesnik i pjevač mitova i priča i poprima ulogu očuvatelja znanja zajednice.“ Doduše, ipak, sve se pomalo čini dosta Tuzla-prepoznatljivim djelovanjem „oca svih Tuzlaka“.

Odbijajući sve trivijalne analogije, čak i slične vrste, ali sindroma radi, konačno, ozbiljni savremeni ruski historičari, kao npr. L. Mlečin, utemeljeno tvrde da „doista postoje pretpostavke da su njegovi (Staljinovi) bliski suradnici iz Centralnog komiteta i predsjedništva mogli postati kriminalci-ubice, koji bi bez problema ubili svog šefa. Zanimljivo je, ali danas oko toga gotovo da nema sumnji”.

Ipak, Tuzlanska lokalna SDP-partijska hijerarhija Predsjedništva gradskog odbora od 21-nog člana, na čelu sa snishodljivim patos-lojalistom Slađanom Ilićem, te njegovim potpresjednicima, teško da se mogu povezati sa negdašnjom sovjetskom (anti)staljinističkom klikom Maljenkova, Berije, Hruščova, Žukova, Vorošilova etc.

Ipak, ponekad i „telefonski imenik u rukama ljudoždera, sasvim lako postaje i jelovnik“.
Ali, čovjek, pa bio on i formata bezgrešnosti Jasmina Imamovića, socijaldemokrate, vizionara, neimara, humaniste, pisca, pjesnika, pa i tuzlanskog ober-šamana, ne treba baš ne biti na oprezu.

Nikad se ne zna. Zar ne!? (Piše: Derviš ČIČKO)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)

 

4 Komentari

  1. Ne znam. ali mi se nesto cini, kako sve vise napadate Faraona, on sve cvrsce sjedi na svom tronu? Mozda vasa negativna kritika o njemu nije dovoljna jaka i sadrzajna, ili je Faraon puno jaci nego sto vi njegovi kriticari mislite?

    • Jednostavnija je pozicija: radi se isključivo o štetnom i lošoj izvršnoj vlasti, i sasvim je sporedno o kome se personalno radi ili ko je kako “jak”, moćan ili sl. Personalno je građanin Jasmin Imamović i njegova osobnost, tj. kao privatna osoba, sasvim beznačajan i sporedan faktor, izuzev simboličkog imidža. U pitanju je institucionalni format. Sve drugo bi bilo gubljenje vremena.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here