Mišljenja: U povodu otvaranja prve bašte na krovu jedne zgrade u Tuzli (Foto)

Ponukan pozitivnim reakcijama na nedavno otvaranje prve uređene zelene bašte na krovu jedne zgrade u gradu Tuzli odlučih se da napišem par rečenica na temu „šta bi bilo kad bi bilo“. U svjetlu ovog uspjeha razmišljam o poređenju dva naizgled nespojiva subjekta. Prvi je država, a drugi ova moja obična stambena zgrada koja je već zakoračila u svoju šestu deceniju života. Za poređenje uzećemo elemente koji jednu državu čine državom, a to su teritorija, stanovništvo i vlast. Naizgled nespojivi subjekti, a ipak dijele sličnosti. Kao i država, i zgrada ima svoje stanovništvo, teritoriju i „vlast“ u formi izabranog predstavnika etažnih vlasnika i upravitelja. Ključna poveznica je odnos prema njihovim budžetima i resursima koji predstavljaju osnov za njihov život i razvoj. Idemo da ih uporedimo, i krenućemo od države.

Ne postoji država koja je sa toliko emocije opjevana u mnogim pjesmama kao Bosna, a da se u praksi tako bespoštedno pljačka i uništava. Fenomen je to bez presedana. U njoj se danas jednostavno traži razlog da ništa ne funkcioniše. U isto vrijeme kriminal i korupcija funkcionišu savršeno, gotovo u idiličnoj harmoniji. Sve što nas čini nesretnim, počevši od nepravde, siromaštva, mržnje i svega drugog, odavno je izgubilo svoje suprotnosti. Na nepravdu se ne odgovara pravdom, siromaštvo i mržnja gube nadu da će ikada doživjeti svoje suprotnosti, pa tako i međusobna ljubav između stanovništva i države polako se gasi. Država se odavno prestala boriti za svoje stanovništvo, a i stanovništvo sve više gubi volju da se bori za nju. Tako danas, skoro svakodnevno, neko se odrekne državljanstva i odlazi zauvijek. Odlaze cijele porodice. Nažalost, država i u tome vidi samo zaradu, ne vidi potrebu da se počne boriti za stanovništvo. Ovo je realnost današnjeg života u Bosni i Hercegovini.

Izlaz iz ovog vrtloga destrukcije je samo u jednom. Građani moraju početi sebe mijenjati. Možemo mi promijeniti i Ustav i „Dejton“, ali ako se sami ne promijenimo sve drugo je puka kozmetika. Nažalost, građanska anemičnost, bezidejnost i bezvoljnost rezultat su tradicionalne nezainteresiranosti za sve što je ispred vlastitog praga i avlije, pa je tako i sa javnim novcem. Budžetski je novac izvor nepresušni, cilj i meta kriminala i korupcije. A kriminal i korupcija su „crna rupa“ i jednosmjerni put ka nestanku svega, prvo novca a potom i same države. Ako građani istinski ne shvate i prihvate da je njihova, a i sudbina države, u rukama njih samih, vrlo brzo bi se mnogi od nas mogli „probuditi“ kao apatridi, lica bez države.

Promjene nužno moraju poći od baze, od temelja svakog društva, a to su svakako građani. Temeljna promjena mora biti u shvatanju građana da promjene dolaze njihovim izlaskom na izbore. A potom svako u svom domenu treba da radi na pozitivnim promjenama, počevši od onih malih pa do velikih. Izbori su također ključni i za našu „državu u minijaturi“ s početka ove priče.

Izbor predstavnika i upravitelja je kompas za zgradu, bukvalno određivanje kursa kretanja zgrade, hoće li biti opljačkana ili „pozlaćena“. Zgrada, koju spominjemo, a koja se nalazi u ulici ZAVNOBiH-a br.7 u Tuzli, najbolje je predstaviti kroz fotografije, jer govore, o njenom „stanovništvu“, o „teritoriji“, i o izabranom predstavniku i upravitelju, kojim pripisasmo nekakvu „vlast“. Fotografije zorno pokazuju i njihov odnos prema budžetu te zgrade. Pokazuju sinergiju njihovog rada i njihovih rezultata. Na kraju, zahvaljujući i Fondaciji tuzlanske zajednice, koja je prepoznala ideju i podržala finansijski, 10. oktobra krunisan je jedan marljivi trogodišnji rad, otvorena je prva uređena zelena bašta na krovu zgrade. Fotografije u ovom slučaju govore više od hiljadu riječi. Eh, da su i donacije upućene državi Bosni i Hercegovini završavale poput ove, tamo gdje su i namjenjene, gdje bi nam bio kraj.

Na kraju, ovo poređenje ima smisla samo ako shvatimo nužnost odgovornog odnosa spram trošenja budžetskog novca kako države tako i jedne obične zgrade. Pokušajmo zamisliti da ovakav odnos imamo i u ostalim zgradama ili u javnim ustanovama ili pak u institucijama države…

Kako bi samo ova država lijepo izgledala! (Piše: Izudin MALEŠKIĆ)