Mijo Franković: Umiranje ili kraj naslijeđa

0
367

U vremenu kada su gradovi, a posebno one aglomeracije koje su pozicionirane u dolinskom geomorfološkom ambijentu zagađeni poznatim i nepoznatim otrovnim fluidnim polutantima, javni medijski prostor prepun je različitih informacija od onih politikantskih, demagoško-udvaračkih prema silnicima vremena, pa do onih najopasnijih koje se odnose ili na neznanje ili na nenaučne teze i argumente kojima se samo prividno pokriva odgovornost gospodara i političkih poglavara.

U svakom slučaju racionalni dijelovi etnosa u takvoj situaciji moraju biti u mraku zbunjeni i beznadežni. Nastavljaju se džabahljebaroške mantre tipa „vis maior“ kao one u području fenomena zemljotresa, pojave klizišta, velikih povodanja i drugih „objašnjivih“, ali nepredvidivih i nezaustavljivih fenomena, čime ove pojave neminovno dovodimo u teološki kontekst.

Isti je slučaj i sa zagađenjem zraka i mantrovskom dosadom o industijskim dimnjacima, auspusima, ložištima na fosilna goriva. To je potrajna glupost, jer će svi ti „mantrovski“ zagađivači ostati dok je „boga i naroda. Oni su, istina, emiteri „lebdećih čestica“ koji nose patološke faktore, a njihov zaustavljački mehanizam je list drveća i strujanje zraka generirano ružom vjetrova: topliji i hladni slojevi, vlažni i suvi slojevi, itd. Kompetentne svjetske institucije vide pobjedu zagađenja u biološkim metodama. Timovi naučnika na velikim svjetskim katedrama i laboratorijama vode borbu sa najnovijim agresorom na čovjeka „lebdeće mikro čestice“, uključujući i onaj najopasniji pandemijske virusne sojeve još uvijek nedostižne u njihovoj hiper gradaciji.

Da je istorija univerzalna učiteljica života neka posluži slijedeći primjer urbanističkog početnog slojevanja Tuzle. U vrijeme početka savremene urbane stratifikacije koja datira dolaskom Austrugarske, akumulirani trgovački kapital, kao početni impuls izgradnji moderne Tuzle, razvija snažnu investicijsku aktivnost uključujući i pozivajući i strane investitore u Tuzlu. Sve to rezultira snažnim razvojem industrije i povećanjem i pristizanjem sve veće radne snage. Početna urbanistička matrica Tuzle zasnovana je na tada najsavremenijim tehničkim, ekološkim i kulturološkim stečevinama. Jedna od prvih željezničkih pruga u BiH, projektno programiranje izgradnje tramvajskog prometa, izgradnja izletničke žičare i drugo. Pozicioniranje i zoniranje svih antropogenih zahvata u prostoru grada vršeno je u kontekstu značajnih javnih objekata, kultnih objekata i lokaliteta, kao i objekata sa karakteristikama akademizma i bogatom naslijeđenom tradicijom narodnog graditeljstva, sve do eksterijernih elemenata i dekoracija tzv. „bosanskog sloga“.

Ovdje posebno treba naglasiti da je kod izgradnje svakog većeg objekta, u skladu sa važećim propisima, vođeno računa o uređenju zaštitne zone ili zelenog pojasa koji se kretao od manje ili veće parkovske plohe, predvrta, cvjetnjaka ili drvoreda. Uslovi svih uslova koji su bili neminovni određivanje ruže vjetrova ili dispozicije strujanja zraka i očuvanja značajnih vizurnih linija i pravaca, kao estetsko memorijalni gabariti u cilju očuvanja slike zavičajnosti za generacije koje dolaze i putnike namjernike. Na prvi pogled čini se da je prevladavao „zaštitarski koncept“ u građevinskim investicijama, međutim Austrougarska kao kapitalistička struktura valorizirala je sve do čega je stigla tako da je naslijeđe iz tog perioda posljedica „razvojnog koncepta“.

U poređenju sa navedenim, današnje koncepte teško je definirati. Jedno je sigurno, riječ je o neekonomskoj konverziji akumuliranog novca iz trezorske faze u opredmećenu i neučinkovitu, koja se ne može interpolirati u lanac društvene reprodukcije.

Umjesto zaključnog razmatranja putem faktografske analize, samo možemo defetistički konstatovati da se obistinjuje faza Fukujamine postistorije. To je vrijeme kada se ljudsko društvo pretvara u sociotehnološki sistem regulisan tržištem. Tradicijske i vječno posvećene vrijednost zavičajnost, pravda, ljubav prema narodu, postaju meta globalista milijardera, a koji su svoju sramnu ulogu povećanja svjetskog siromaštva, za račun njihovog bogaćenja, vješto formalizirali u dokument Vijeća Evrope tzv. „istambulska konvencija“ (2014), gdje se pod krinkom zaštite žena od nasilja čini nečuveni zločin nad ljudskom najuzvišenijom i najsvetijom institucijom – porodicom i bračnom zajednicom. Jer, taj dokument umjesto pojma „otac i mater“ uvodi pojmove „roditelj 1 i roditelj 2“., a umjesto spola „muški i ženski“ određuje rodnu ideologiju ili rodni identitet.

Dakle, rušenje ljudskog određenja koje ga čini najsavršenijim bićem u njegovom duhovno ontološkom i transcendetnom poimanju. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

Download PDF

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here