U veoma složenoj ekološkoj strukturi odnosa isprepletnih akcijama i reakcijama naišao sam na dosta pojavnosti u bionomskom pogledu kod nekih životinja koja probijaju čak i matematički rečeno onu asimptotsku naslonjenost na prirodu ljudskog bića. U tom smislu na prvom mjestu po alegorijskom habitusu to je bubašvaba ili žohar („Blatodea“). To je najstarija i najizdržljivija živa vrsta čiji fosilni ostaci datiraju od oko tristo milijuna godina. Pored niza fenomenalnih bionomskih osobina treba istaći da je deset puta izdržljiviji na radijaciju nego čovjek, a bez glave može živjeeti i nekoliko sedmica.
Uključujući i čitav niz drugih predatorskih i zaštitnih karakteristika čovjek bez imalo mentalnog truda u alegorijsku predstavu savremenog „čovjeka političara“ naših dana ili oligarha u diktatorskom bezobrazluku pod štitom političkog bloka kojem pripada. Biti na političkom atlasu deceniju, dvije i više godina sa rezultatima „labuđeg pijeva“ može objektivizirati samo alegorijska „strategija bubašvabe.“
Bubašvabe u svom životnom ciklusu prenose veoma opasne zarazne bolesti koje medicinska nauka može spriječiti, ali na bolesti i posljedice nerada, nemorala, pokvarenosti, bahatosti, sebičnosti, osvetoljubivosti njihovih alegorijskih subjekata, humana medicina je bespomoćna.
Svojim ekstremnim subjektivizmom političkog diktata ruše načela univerzalnosti prostora u nepovratanom vremenu ljudske prolaznosti. U samovlašću rušilačkog stampeda monumente kolektivne memorije našiih tradicijskih ambijentalnih cjelina i ansambala šalju u arheologiju zaborava praveći ruglo na identitetskoj državotvornoj piramidi Bosne i Hercegovine.
(Svračak – savršena preslika današnjih političara – Foto. Wikipedija)
Najteže u analitičkom posmatranju čovjek doživljava katastrofične pojave zatiranja nematerijalnog kulturnog naslijeđa svekolikog mentalnog i obrazovnog habitusa, što će imati za posljedicu nazadovanje materijalno duhovne društvene reprodukcije. Za getoizaciju i minorizaciju kulturnog i prirodnog naslijeđa njihovo neznanje o tome ne može biti razlog opravdanosti rušilačkog čina.
Da živimo u vremenu sličnom onom kada su naši antički susjedi u davna vremena plašili djecu sa „Hanibal ante portas“, što je metafora za opasnost je pred vratima prezentiraću sa još jednom alegorijskom predstavom iz dinamičkog područja ekosistema.
I u ovom slučaaju alegorijska ili slikovna izvornost probija asimptotsku crtu. Riječ je o ptičijoj vrsti „svračak“ (Lanius collurio L.). Dešava se da svračci čitave sate mirno sjede među pticama pjevačicama i vrapcima, pjevajući sa njima potpuno nedužno i bezbrižno, a onda se odjednom podignu, neprimjetno zgrabe onu najbližu i udave je. Ulovljenu žrtvu nataknu na trn tako da na jednom glogu može se naći čitava zaliha nedužnih žrtava ptica, insekata i vodozemaca. Ta odvratna ptica toliko je halapljiva, da i kada je sita traži žrtve koje nabada na trn.
U ovoj ekološkoj predodžbi nije teško prepoznati traumtizirani ambijent naše društvene stvarnosti koji nam indukuje zaključak o zamjenjvosti svega i svačega, samo nisu udavljene žrtve ptice svračak nabijene na trn gloga. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)