Mijo Franković: “Što nam ovo rade” ili arhitektura bez arhitekata

Do neke laičke granice na polju arhitekture i urbanizma koju sam dosegnuo baveći se integralnom zaštitom sveukupnog naslijeđa, postojeće stanje bih okarakterizirao kao „arhitektura bez arhitekata“

9
510
Frankovic_Mijo
(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)

Teško mi je bilo pronaći adekvatne riječi i izraze da bih ispoljio svoje humano zgražanje na retrogradne antropogene ludorije i nepovratne graditeljske intervencije i događaje u Tuzli, a posebno na području Slatine. Ovaj lokalitet je jednostavno napadnut neplanskim i stihijnim gradnjama. Po svojim estetskim manifestacijama one uniformno kondorski i svojom izvan ambijentalnom nesukladnošću i odbojnošću prouzrokuju poseban vid socijalnog ambijentalno urbanog stresa i apatije lokalnog stanovništva.

Do toga zaključka sam lako došao iz mnogih susjedskih razgovora o običnim stvarima kao što su zelene površine, mjesta za dnevnu relaksaciju, urbano drveće, parkovi, provjetravanje stambenih kvartova. U većini tih “razgovora ugodnih“ u očima umornih, prevarenih i izvaranih sugrađana, često je potekla i suza iz koje snagom duhovno prokletničkog retoričkog fluida odlazi u beskraj pitanje: „Što je ovo?“, „Što nam ovo rade?“, „svi ćemo lipsati“…Naravno, od zagađenog zraka i štetnih sunčevih zračenja.

Do neke laičke granice na polju arhitekture i urbanizma koju sam dosegnuo baveći se integralnom zaštitom sveukupnog naslijeđa, postojeće stanje bih okarakterizirao kao „arhitektura bez arhitekata“, a značenjski to je neplanska i stihijna arhitektura, koja ne vodi ničemu. Zapravo ona vodi u mrak društvene haotičnosti i opće kolektivne mentalne konfuzije, vodi deficitu međukomšijskih kontakata, solidarnosti i invalidnosti refleksa empatije u registar neizlječivih duševnih poremećaja. Ova arhitektura ima samo materijalnu vrijednost ili betonsko trezorski volumeni za malo sigurnije očuvanje i zaštitu srebroljubnih bogova i božica.

Zaštita svih prirodnih resursa (prostora, šuma, voda, mineralnih sirovina) u BiH, a naročito u Tuzli, odvija se po onoj mudroj narodnoj „zakon šumom, a praksa drumom”. Ovdje jedino Zakon o šumama ne ide niti šumom, niti drumom, zato što ga i nema. Nad ostalim zakonima treba lamentirati zato što su dobri, jer su prepisani od drugih država, a često su i neprimjenjivi na posebnosti ekobio sustava BiH.

„Magnum crimen“ tuzlanske arhitekture bez arhitekata je potpuno ignoriranje „Preporuke o zaštiti historijskih područja i njihovoj suvremenoj ulozi“, Najrobi, 26 novembra 1976. To je težak oblik anarhičnosti u prostoru koju ne bi radila ni najokrutnija barbarska plemena. Nasilno i agresivno utiskivanje graditeljskih volumena bez ikakvog analitičkog pristupa postojećem urbanom kontekstu. Odnosi između volumena i prostora su izvanrazumski.

Objekti interpolirani na mjestima srušenih dokumentarno nemjerljivih spomenika kulture, na škarpama, na zelenim površinama, na lokalitetima koji jedino mogu biti kultivirani kao parkovske površine, na zaparloženim ograjisanim parcelama, na koje ni vlasnici kućnih ljubimaca ne bih svoje animalne sustanare pustili na čin defekacije, na lokalitetima ruža vjetrova, na površinama gdje je po zakonima svih mogućih političkih sistema i država trebalo izvršiti reambulaciju, praveći otrovne bezgranične gasne komore za lokalno stanovništvo.

Ne vodeći računa o visinskom akcentiranju ili bolje rečeno praveći visinski nesklad u prostoru, tuzlanska naslijeđena prostorna vinjeta je nepovratno uništena, a sa njome i vizurne linije na okolna brda i pikturalne brežuljke.

Svim ovim kontroverzama u tretiranju prostora, tačnije, njegovoj monstrumizaciji Tuzla je zauvijek izgubila mjesto u civilizacijskom slijedu koje joj je pripadalo od Porfirogeneta, od Antike pa do diktature demokratije u kojoj postojimo. Navedena katastrofalna vremenska faktografija ovo bilježi u gradu Univerziteta, hiljada akademaca, medicinskih klinika, a koji prostornu komunikaciju ne mogu ostvariti željeznicom kao prije sto godina, niti savremenom prometnicom nego jedino materijalnom saobraćajnom niskogradnjom naslijeđenoj iz Osmanskg perioda Tuzle.

I kulturnom aneksu slojevanja Austrougarske i njezinom tucaničkom zastoru, a posebno sockonstruktivističkom sloju asfalta utisnutim ko zna dokle u Osmansku niskograditeljsku planumsku matricu puteva svih koji izlaze iz Tuzle. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala
)

 

9 Komentari

  1. Znaju arhitekktyi kako i sta treba projektovati u nekoj sredini, ali ne odlucuji oni to. Sta, kako i gdje graditi odlucuju u gradskoj upravi. Arhitekta kao i ostali smrtnici radi samo za novac jer i on mora izdrzavati svoju porodicu.

  2. Gosp.ING.Canovic je jedini koji je ukazao i zorno i precizno definirao nedostatak hrabrosti gradskog poglavarstva za povjesne generacijske projekte u urbanoj strategiji pro futuro … Tuzla je blokirana prometno anestezirana u satima dnevne migracije vezanim za vrijeme odlaska i dolaska na radno mjesto i naravno tijekom dana …. užas … ulaz i izlaz iz grada na istoku i na zapadu učestale prometne nesreće … veliki bilans povrijeđenih čak i tragičnih statističkih proračuna govore u prilog opservacije Gosp. ING .Canovica…. Nedostatak hrabrosti ili jednostavno politički korupcijski elitizam uprizoren u balkanskom shvaćanju slobode … svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi … ljudi koji su u mandatu da budu odgovorni da ne statiraju nego da budu hrabri …Hvala gospon Mijo!

  3. … na koncu poglavarstvo bi trebalo hrabro subvencionirati uporabu električnih Taxi vozila,autobusa gradskog prometa,opskrbnih vozila, kapitalni projekt nemora biti neko arhitektonsko čudo … dovoljno je potpuno elektrificirati prometnu infrastrukturu ritma dnevnih obligacija,postati prvi grad u BIH koji ima nultu razinu emisije CO2,… Tvrtko bi ustao sa stolice u parku … bio bi to kapitalni projekt mandata ove generacije gradskog poglavarstva… samo subvencije na električna vozila i istovremeno izgradnja mreže eltricnih postaja za punjenje ev.Ovo nije znanstvena fantastika evo Dacia izbacuje EV po maloprodajnoj cijeni 10 000 €…

  4. A da se malo spustimo na zemlju, zivimo u gradu u kojem arhitekti ne znaju napraviti obicne sahtove po ulicama….isti se pretvaraju u udarne rupe nakon godine dana i stoje tako godinama !

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here