(Posvećeno Ženi spasiocu na “Panonici” i svim drugim ženama Spasiocima)
Ovom odom ja se samo pokušavam radovati utiskujući rijetka zrna moje brojaničke mantre u stihove Šilera, u zvučne zapise Betovena.
Hoću da dam svoj obol nerazdvojnom biću nepostojećeg ili teško održivog zajedništva muzike, poezije i moralne pouke čovjeku.
Tu virtualnu fuziju jedinstva doživio sam u ukazanju kroz mistično uprizorenje u priviđenju sirena Mora Panonskog na ovome dijelu Sjevera Bosanskog.
Zanosna vilinskog izgleda, sjajem lica koje se sliva u radost bistrine pogleda što je izrodi bajkovita voda jezera Panonskog.
Obučena u bijeli veo od rasplinutog kamena soli, a na umilnim ramenima posljednja zaostala amfora Mora Panonskog iz koje dariva sunce, svjetlo, toplinu juga, dok sljubljuje svoje poglede ka zrcalu vodenom Jezera Panonskog.
Sa unutarnjih stijenki amfore ispadne poneka izvanvremenska čestica okamenjenog vina roda terasastog Bosne i Save da nas opije snagom opstanka naše prisutne slučajnosti u vremenu prolaznosti.
Sirene čuvarice našeg trenutka kao nebeske Privilegije donositeljica ljudskih života su samo simbolika početaka našeg usuda o ljudskoj nemoći i ograničenosti, strahovanju da ne budemo zaštićeni u nezaustavljivom slojevanju i oblikovnoj deformaciji naših duhovnih krajolika u velikoj vodi, u moru beskrajnosti života. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)
Treba vidjeti koliko je bilo smrtnih slučajeva na barama