Pojam „ranjivost“ u leksikografskom poimanju ima veliku talasno narativnu dužinu. Svoju nečasnu ulogu posebno je doživjela posljednjih godina kada su je preuzeli prostorni planeri i tzv. urbanisti. U inženjersko tehnički opus ušla je sa dobrom namjerom za dobrobit čovjeka i njegova naslijeđa. Međutim, ne znajući kakva je sudbina čeka brzo je našla mjesto u kriminalno manipulativnom orbitu „novih bogataša“ i pratećih pomoćnih falangi srebroljubaca listopadnih političkih irgeta. Moj poznanik i sugovornik po ekonomskom čavrljanju je jednom prilikom rekao da svako ko je radio petnaest minuta u državnoj upravi nešto je ukrao, pronevjerio, krivotvorio, oprao. Tada je to za mene bila šaljiva dosjetka.
Kasnije, kada sam ušao u hodogramsku putanju relevantne tehničke dokumentacije obavljajući svoju radnu ulogu odmah su me zamračile duboke pukotine i nepremostivi ponori zakonske stvarnosti koja nam sudi. Naime, u svim prostornim i investicionim programima instaliran je dokument na temu ranjivosti prostora, okoline, prirodnih resursa i uopće društvene nadgradnje. To je definirano kao procjena ranjivosti ili utjecaja na okoliš. U nezasitoj i halapljivoj utrci za pljačku opće duštvene imovine investitori sa političkim oklopom tu dokumentaciju su proglasili „labuđim pjevom“ kao irelevantnu jer im decimira njihov predatorski ulov. Naravno, da je ovo način bezčašća kao i zle sudbine regulacionih planova koji se krivotvore (kažu, mijenjaju) za interese politoligarhijskih skupina ili pojedinaca.
Ako je „ranjivost“ rizik nastanka negativnih utjecaja na okoliš ili prostor, onda treba istaći da prirodni fenomeni kao zrak, zemlište, voda, vegetacija, imaju sposobnost samoočišćenja, samoregulacije i revitalizacije, dok graditeljske strukture to nemaju; one su stalne i dugoročne. Invazivnost njihove gradnje, voluminoznost, gabaritnost i gustina naseljenosti u svim većim urbanim cjelinama u BiH čine visok stepen ranjivosti za prostor i njegove sadržaje.
Često se takvi objekti rađaju na lokacijama namjerno porušenih građevina koje su činile osnovicu identitetske, dokumentarne i kulturno povjesne vrijednosti. Ta nova gradnja odašilje signale stilske neukosti, bez proporcija, elegancije, estetsko simboličke energije i još mnogo drugih nepovratnih vrijednosti. Današnjeg čovjeka globtrotera, svjetskog putnika, takvi objekti umaraju, on je prezasićen od lego kolor kockica, šiljaka i oblutaka u traumatskoj formi kondorskih strašila, a neko je rekao nemoguću riječ „turizam“, jer turizam je ono što smo porušili ili rušimo. Ove činjenice nas uvode u jednu drugu vrstu ranjivosti, a to je ranjivost čovjeka.
Iako je ranjivost čovjeka pokretačka osobina njegove duhovnosti, postoje ljudi koji tu svoju osobinu kriju kao poraz svog postojanja, neprekidno tražeći ideale sreće sve dublje upadajući u bezdan materijalizma. To je dakle vrsta ljudi o kojima je bilo riječi.
Ranjivost se odražava na bezvoljnosti, neuspjehu i slično, kao tamnoj strani života koju čovjek svojim refleksom superiornosti prikriva. Isto tako i sredina ga izbacuje označavajući ga potrošenim, nesposobnim. Međutim, znanost i sudbina ljudska tako ne kažu; ranjivost upravo pokreće čovjeka iz duhovnog mrtvila, jer ranjivost je osjećajnost (M Seguro, 1979.). Ona je sastavni dio našeg života koji ne smijemo skrivati jer je ona izvor umjetnosti, humanizma i ljubavi čija je granična vrijednost metafizička dimenzija ljudskog života ili onostranost našeg nastavka. Zar nisu najpoznatiji književni junaci bili heroji upravo radi podnošenja svoje tragičnosti i uzaludnosti izgubljenih bitaka.
Današnji populistički političari koji su negatori ranjivosti čovjeka isto kao nekada u starom Rimu što su radili populisti vladari, zlorabe ranjivost čovjeka, dajući pred izbore po sto KM veoma brojnoj skupini ugroženih građana i neke druge povlastice u plaćanju komumalnih troškova, ili politički rečeno „subvencije“. Nažalost, ili na sramotu, vidjeli smo i neke druge subvencije, koje se mjere hiljadama KM onim budžetlijama koji nisu ugroženi. Stari Rimljani su to radili duhovno i duhovito dijeleći narodu žito iz državnih rezervi i priređujući gladijatorske igre u arenama.
Ranjivost kao oblik senzibilnosti i kao neotuđiva vrijednost ljudskog bića je izmanipulisana i zloupotrijebljena. Susret čovjeka sa njegovim okruženjem proizvodi šok, razočarenje i strah. Pejzaž kao umjetnost prirodnog okruženja više ne postoji.
Banaliziranje fenomena ranjivosti uništilo je mnoge naslijeđene društvene vrijednosti ljudskih potreba za spontanim druženjem na čimenima, igrištima, zborištima, forumima, vašarištima. Upravo o vašarištima zaključiti ću: antropogena okupacija prostora uništila je i posljednje vašarište. To su bila mjesta ili staništa kolektivnog sjećanja, stvaranja predodžbi o prošlosti i neprocjenjivim društvenim vrijednostima koje smo baštinili, suživot, susjedstvo, empatija i univerzum obitelji. Zaista je bolna evokacija na cirkus „Medrano“ na tuzlansko slatinskoj „Marakani“, a bogme i na cirkus „Adria“ na lokalitetu „Holidej-in“ u Sarajevu.