Izraz „prizemna kultura“ je složen pojam i on svojim definiranjem označava subkulturu i antikulturu, a koje u svojoj strukturi sadrže kič, plagijatstvo i uopće široku skalu kopiranja, kompilacija i predstava neukusa, drugim riječima vrijednovanje samo kroz novac.
Osnovna značajka brendova prizemne kulture su svote novca o kakvima se u autentičnoj kulturi uopće ne može ni misliti. Ova kultura je vještački namazana, umiljata, svojim improvizranim licem i baršunasto svjetlucavim reklamama veoma lako zavodi čovjeka u svijet lažne duhovne relaksacije.
U ovom prilogu dva primjera to nam ilustruju i to iz područja spomen obilježavanja i invazivnog graditeljstva koje novim bezizražajnim, kondorskim strahopojavnim pojavama izazivaju kod kulturnih i civilizovanih ljudi mentalne konfuzije i uopće psihofizičke mučnine nastale djelovanjem realne društvene slike u kojoj dominiraju ova načela prizemne kulture.
Nakon Dejtonskog mira u BiH je je nastala prava euforija aktivnosti na izgradnji spomen obilježja. To sasvim razumljivo djelovanje čovjeka datira od prvih ratova vođenih kopljem i strijelom. Intezitet izgradnje tih spomenika je i danas takav da bi se mogao označiti kao poseban historijski i sociološki fenomen. Budući da je ova djelatnost vođena emocijama i njezinim refleksima i ostrašćenjima u većini slučajeva dolazi do sukobljavanja i nesporazuma različitih vrsta. Te pojave su finansijske prirode i političko idejne prirode. Dok ove prve rješavaju sudski sporovi u kojoj su okrivljeni režijski odbor za izgradnju spomenika, ovi druge vrste završavaju retoričkim sučeljavanjima sa političkim primjesama i medijskim izvještajima i komentarima, a veoma često i oštećenjima spomenika.
Sve su to posljedice nedonošenja zakona iz te oblasti, a posebno nerada, neznanja i nestručnosti bulumente djelatnika koji su lažno stekli diplome i zaposleni izvan razumnih kriterijuma u desetine ministarstava, prostornih i urbanističkih službi, agencija, zavoda, instituta, pa sve do tzv Dejtonske komisije za očuvanje spomenika kojom također isključivo upravlja politička mašinerija. Ako se neko od te svite i razumije u svoj posao, ne smije to pokazati bez dosluha sa lokalnim političkim barabama. Iako sam namjeravao u ovom tekstu prezentirati neke kriterije iz svog autorskog rada vezanog za ovu oblast „Načela i metodologija projektovanja spomen-obilježja“, to ne činim iz prethodnih razloga.
Poklonici prizemne kulture ovih dana su izvršili još jedno nasilno oskrvnjenje prirodopisa i zemljopisa na lokalitetu Slatina. Na nosivom dijelu donjeg stroja planuma prometnice u VI Bosanskoj, mehanički bat nabija šipove, što znači prizemni kulturnjaci hoće zgradu na šipovima (suvremena sojenica) ili kako se narodski usvojenom tuđicom kaže „prave kuću u škarpi“, a šipovi su zaštita od eventualne „ruč“ aktivnosti negostoljubivog tla.
Ovih dana istaknute informacije u medijima koji se bave kulturom su bile one koje se odnose u stavljanje pod zakonsku zaštitu objekata suvremene arhitekture u Beogradu (objekti na N. Beogradu, Dom Sindikata i Sava-Centar).
Objekt „Dom Sindikata“ je jedan od najimpozntnijih objekata „Evropske moderne“ u periodu od 1945., dok je srušena „Stara općina“ u Tuzli najvrijedniji objekt druge faze „moderne“ (1923-1940). Neprevaziđeno graditeljsko ostvarenje po funkcionalnoj i humanoj arhitekturi, čistoći, razmjeri i proporciji kubusa, ritmici građevinskih otvora i tektonskim formama. To su sve one značajke koje u svojoj vrijednosno kulturnoj matrici sadrži beogradski Dom Sindikata. Poslušni, poluobrazovani, službeničko budžetski zaštićeni pojedinci iz „političke“ komisije rekoše da se ne može sanirati.
Napomena: Ta ista komisija istovremeno je zaštitila hotel „Zagreb“ u Sarajevu i postavila signaturu zaštite, jer je to „Evropska moderna“; tuzlanskoj Staroj opštini nije bio „ni do koljena“. Prije 40 godina u Tuzli su sanirani daleko ugroženiji objekti na kojima je difuzno-osmotska zakonitost dovela vodu u samu krovnu konstrukciju, ali ima ona narodna „u laži su kratke noge“.
Sve općinske ili gradske ili regonalne uprave u BiH, ex-Jugoslaviji, Evropi, u 90 posto slučajeva smještene su u kulturno-historijske građevine koje baštine stilove i detalje prošlog vremena, kao što su Kladanj, Gradačac, Gračanica, Brčko, Lopare, Zvornik, Bijeljina, Sarajevo, Mostar, B. Luka, Trebinje, a o širim destinacijama grozim se i govoriti.
Svi ovi objekti, kao i Stara općina u Tuzli, imaju neprolaznu simboličku trajnost tzv. „žižnu“ funkciju: „kod općine“, „pored općine“, itd. Svi ovi objekti-spomenici su personifikacija jer su neprolazna kolektivna narodska memorija.
Materijalizirano objektivni svjedok terminatorske instalacije nad ovu sramotnu kulturnu pukotinu „osamomilenijumske Tuzle“je haotično, konfuzno, bezizražajno, sivo, antipatično zdanje nove gradske kuće ili Gradske uprave Tuzla, namrgođeno kaplarski poručuje: Kultura (naslijeđe) pripada samo malim bogovima koji stoluju u ovom zamku.
Ovaj tekst moram završiti jednom napomenom kao sjećanje na graditelja Stare općine: Da li je neko spasio iz smeća „Balustrade inženjera Đukića“, ili artefakt umjetničkog zanatstva, dokumentarno vrijedan interijerni raritetni detalj receptivnog prostora Stare Općine. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)