Mijo Franković: Politička arheologija

U  njedrima prirode kao i u nekim zaboravljenim depoima moguće je pronaći  različite artefakte koji dokumentuju o načinu ili kulturi ratovanja, svrgavanju  vladara i političkih diktatora, socijalnim nemirima, kao što su razne sprave za  mučenje i ubojstva (giljotine, vješala, dijelove opreme streljačkih vodova i  dželata, vojničke šljemove, kacige, štitove i dr.).  Zajednička definicija ovoga  mračnog arsenala mogla bi se nazvati  produžena ruka jednog političkog ustroja koji je na čelu jedne države ili naroda, koja  svoju  zadaću  u kinetičkoj formi  izvršava  aktiviranjem potencijalnog energizma benignog ili zloćudnog  svoga vladajućeg političkog establišmenta.

Veoma opasan nacionalni refleks kao prethodnica ovome spomenutom, o čemu nas uči povijest civilizacija, je upotreba naroda u političke ciljeve metodski amorfnim načinom poticanjem naroda ili političkom inscenacijom ulice za postizanje određenih ciljeva. U svakom slučaju to može biti samo podkapacitiranost  stranačkih političkih struktura, njihov nerad i nesposobnost da svoje zadatke rješavaju isključivo razumski ili političkom diplomatijom. Komu je trebalo da prepisuje zadaću  „balkanskog  krvnika“ (S. M.) i inscenira  ili replicira tu opasnu igru koju su neki nazvali utješno „događanje  naroda“.

Svjesni  i  miroljubivi narodi  ne bi trebali da provjeravaju  onu latinsku  „Historija je učiteljica života“.

„Događanje naroda“ kao političko socijalni fenomen obilježio je u Evropskim okvirima  zadnju deceniju prošloga vijeka. Nije to bio nikakav mistični nebeski znak nadolazećeg  krvoprolića  između naroda sa istim DNK, nego realna opomena koja se mogla spriječiti da su političke elite obavljale ili znale obaviti svoju profesionalnu misiju. Rezultati „događanja naroda“ imali su rezultat potvrde navedene latinske maksime u doparcijalizaciji  jugoslovenskog prostora odvajanjem Crne Gore i Kosova u samostalne države.

Ovakav način ostvarivanja  nacionalnih prava  je ono često spominjano „bure baruta“, čije temeljno punjenje je je  prvo „događanje naroda“. Slijedeća opasnost  je mogućnost  koaktivizma ili proširenje „događanja naroda“.  Takav oblik manifestacije obično se pretvara u svoju suprotnost  jer prestaje mogućnost  idejnog usmjeravanja. Na kraju dolazi  ono što se zove „inicijalna kapisla“ ili reaktivni dio suprotne strane.

Nešto mlađi arheološki stratum, tačnije iz vremena Evropskog revolucionarnog perioda, a koji je ovjekovječio čuveni  francuski  filozof  Volter o zloupotrebi vjere u političke svrhe ili kako je on  to opasno zlo definirao kao  „spregu  religije i politike“ čijom pobjedom nad tim opasnim zlom Francuska revolucija je dobila Republiku Građana.

Ova historijska  ili politički arheološka činjenica zgrožava me na popagandne predizborne  prizore  obavljanja vjerskih čina. Osobito je to žalosno kad to rade tzv. „demokrati“ često sa visokim akademskim titulama. To je besramna zloupotreba vjere u političke svrhe. Blasfemija, Bogohuljenje koje se po svojoj  bezumnosti  može  pozicionirati  odmah iza osveštavanja oružja i  bodeža, procesija, litija i drugih vjerskih čina u njihovoj  zloupotrebi.

Na kraju, umjesto zaključka  da posjedujem  kakvu tonsku podlogu žestoko bih zaplakao iz dva razloga.

Sve naše urbane cjeline su na ivici katastrofalnog ekološkog sloma koji je počeo invazivnom, stihijnom gradnjom da se spasi novac (jer banke su politička nesigurnost) i koja  vazduh bez kojeg nema života pretvara  u  zatrovani, beživotni  fluid. Urbano zelenilo svodi se na rudimentarnu simboliku ostatka, dok su šume predmet ruralno ekstenzivnog i antinaučnog  gospodarenja.

Ovaj tekst moram garnirati  divljačkom zloupotrebom prostora u stambenim kvartovima  eksplozivno zastrašujućom bukom  nekakvih motornih kotača. Mene podsjećaju na stare BMV-ove, Pretisove MAX-ove, DKV-ejce, HEMZEJ-ce, ali su u svima natruhle  i truhle izduvne cijevi auspuhi, da se čuje da su oni gospodari  našeg  mira i odmora. Ako politika ne može zaustaviti  ekološku katastrofu u cjelosti može li bar propisati amortizere na auspuhima kako je to tamo gdje su normalni insani, jer to je u univerzitetskim ambijentima prevažno pitanje broj jedan. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *