U njedrima prirode kao i u nekim zaboravljenim depoima moguće je pronaći različite artefakte koji dokumentuju o načinu ili kulturi ratovanja, svrgavanju vladara i političkih diktatora, socijalnim nemirima, kao što su razne sprave za mučenje i ubojstva (giljotine, vješala, dijelove opreme streljačkih vodova i dželata, vojničke šljemove, kacige, štitove i dr.). Zajednička definicija ovoga mračnog arsenala mogla bi se nazvati produžena ruka jednog političkog ustroja koji je na čelu jedne države ili naroda, koja svoju zadaću u kinetičkoj formi izvršava aktiviranjem potencijalnog energizma benignog ili zloćudnog svoga vladajućeg političkog establišmenta.
Veoma opasan nacionalni refleks kao prethodnica ovome spomenutom, o čemu nas uči povijest civilizacija, je upotreba naroda u političke ciljeve metodski amorfnim načinom poticanjem naroda ili političkom inscenacijom ulice za postizanje određenih ciljeva. U svakom slučaju to može biti samo podkapacitiranost stranačkih političkih struktura, njihov nerad i nesposobnost da svoje zadatke rješavaju isključivo razumski ili političkom diplomatijom. Komu je trebalo da prepisuje zadaću „balkanskog krvnika“ (S. M.) i inscenira ili replicira tu opasnu igru koju su neki nazvali utješno „događanje naroda“.
Svjesni i miroljubivi narodi ne bi trebali da provjeravaju onu latinsku „Historija je učiteljica života“.
„Događanje naroda“ kao političko socijalni fenomen obilježio je u Evropskim okvirima zadnju deceniju prošloga vijeka. Nije to bio nikakav mistični nebeski znak nadolazećeg krvoprolića između naroda sa istim DNK, nego realna opomena koja se mogla spriječiti da su političke elite obavljale ili znale obaviti svoju profesionalnu misiju. Rezultati „događanja naroda“ imali su rezultat potvrde navedene latinske maksime u doparcijalizaciji jugoslovenskog prostora odvajanjem Crne Gore i Kosova u samostalne države.
Ovakav način ostvarivanja nacionalnih prava je ono često spominjano „bure baruta“, čije temeljno punjenje je je prvo „događanje naroda“. Slijedeća opasnost je mogućnost koaktivizma ili proširenje „događanja naroda“. Takav oblik manifestacije obično se pretvara u svoju suprotnost jer prestaje mogućnost idejnog usmjeravanja. Na kraju dolazi ono što se zove „inicijalna kapisla“ ili reaktivni dio suprotne strane.
Nešto mlađi arheološki stratum, tačnije iz vremena Evropskog revolucionarnog perioda, a koji je ovjekovječio čuveni francuski filozof Volter o zloupotrebi vjere u političke svrhe ili kako je on to opasno zlo definirao kao „spregu religije i politike“ čijom pobjedom nad tim opasnim zlom Francuska revolucija je dobila Republiku Građana.
Ova historijska ili politički arheološka činjenica zgrožava me na popagandne predizborne prizore obavljanja vjerskih čina. Osobito je to žalosno kad to rade tzv. „demokrati“ često sa visokim akademskim titulama. To je besramna zloupotreba vjere u političke svrhe. Blasfemija, Bogohuljenje koje se po svojoj bezumnosti može pozicionirati odmah iza osveštavanja oružja i bodeža, procesija, litija i drugih vjerskih čina u njihovoj zloupotrebi.
Na kraju, umjesto zaključka da posjedujem kakvu tonsku podlogu žestoko bih zaplakao iz dva razloga.
Sve naše urbane cjeline su na ivici katastrofalnog ekološkog sloma koji je počeo invazivnom, stihijnom gradnjom da se spasi novac (jer banke su politička nesigurnost) i koja vazduh bez kojeg nema života pretvara u zatrovani, beživotni fluid. Urbano zelenilo svodi se na rudimentarnu simboliku ostatka, dok su šume predmet ruralno ekstenzivnog i antinaučnog gospodarenja.
Ovaj tekst moram garnirati divljačkom zloupotrebom prostora u stambenim kvartovima eksplozivno zastrašujućom bukom nekakvih motornih kotača. Mene podsjećaju na stare BMV-ove, Pretisove MAX-ove, DKV-ejce, HEMZEJ-ce, ali su u svima natruhle i truhle izduvne cijevi auspuhi, da se čuje da su oni gospodari našeg mira i odmora. Ako politika ne može zaustaviti ekološku katastrofu u cjelosti može li bar propisati amortizere na auspuhima kako je to tamo gdje su normalni insani, jer to je u univerzitetskim ambijentima prevažno pitanje broj jedan. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)
(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)