(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Neki dan ulazeći u kabinu lifta, onako bunovnog, razbudio me intenzivni miomiris lipe. Miris lipe u lipnju osvaja javne prostore, ali u zatvorenom prostoru lifta fitoncidna opijenost ovim darom prirode je doživljaj isključivo duhovno estetske prirode kao umirujući melem za dušu ili kao, rečeno mističnom inspiracijom, „smirna i tamjan hramski.“
Zapravo trenutno čovjek se nađe u virtualno nematerijalnom i neprofitnom svijetu kao neprolaznim vrijednostima ljudskog dostojanstva. Suprotnost toga je politika kao borba za moć, a krajnji oblik toga je nasilje. Primjer za to je odobrenje demokratske politike iz Sarajeva da se može spaljivati najopasniji otpad (gume i plastika) u TE Tuzle, a poslušničko primorani menadžment to odobrava tvrdeći da tu nema nikakave opasnosti po ljudsko zdravlje. Ako je plastična ambalaža opasnost za zdravlje iz koje pijemo vodu, koliko je to tek hiljade kilograma toga otpada opasno u termičko polucionom procesu. Za mene osobno, ovo je primjer političkog sarkazma i još neviđene hiperironične masovne distopije najmnogoljudnijeg grada Bosne i Hercegovine u proporcijskom omjeru po prostornoj površini, kao što je Tuzla.
Lipa je vrsta drveća koja isijava najveći spektar duhovne energije opredmećene u alejno parkovnom stanju, u dvorištima sakralnih objekata, grobalja, aleja uzdaha, oficirskih parkova, molitvišta i dovišta. Drvo „lipovina“ je graditeljsko tkivo muzičkih instrumenata (orgulja), intarzija, dječijih igračaka, lipovog ugljena u likovnoj grafici…
(Lipa je vrsta drveća koja isijava najveći spektar duhovne energije opredmećene u alejno parkovnom stanju – Foto: Arhiva)
Nekada su lipe dominirale Tuzlom i drugim gradovima, jer su bile jedan oblik vegetativnog kulta od Osmanskog vakta, a posebno Austrougarske u čije je vrijeme izgradnju svih javnih objekata, a posebno željezničkih stanica pratila kultivacija lipe. Ova ljekovita i medonosna vrsta simbol je naših predaka Slavena čiji su kult donijeli iz svoje pradomovine. Na južnim padinama Majevice lipa je prisutna u pojedinačnim primjercima ili pak u skupinama, a starost im dostiže od preko stotinu godina. Memorijalni otisak lipe ostao do današnjeg dana i kao razbijeni oganj u još sačuvanim etno običajima lipanjskih krijesnica, lilanja, i vatri ivanjskih.
Od florističke toponamistike leksički prefiks lipe je najzastupljeniji u imenima njiva, bašči, šuma, izvora, naselja, sela i drugih prostornih cjelina. Radi njezine izdanačke sposobnosti i otpornosti na štetne gasove, zatim estetsko dekorativne osobine, higijensko zdravstveni značaj i rekreacijsko turistički značaj, možemo je slobodno označiti kao ekološko floristički indikator u procesu vrednovanja ekološkog sistema urbanih ambijenata.
Ako umjetnost ublažava narav ljudi, koliko bi tek miomirisni fitoncid lipe trebao to da učini. Nasuprot edifikatorskoj ulozi ulozi lipe u u ekološkom univerzumu urbanih destinacija kao što je Tuzla i mnogi drugi gradovi, ekonomija i upotreba prostora razvija se na štetu humanekologije. Razasuti mirisni fitoncid lipe „bosanske“ i ove godine daje opomenu na samouništenje humanog biotopa u kojem se ljudi guše u smogu i buci urbanističkim sunovratom, stvaranjem kataklizme zloupotrebe prostora koji je duhovno tkivo zajednice ljudi i života u kretanju.
Na opominjuće vrijeme nevremena opominje nas svakodnevno graditeljsko gušenje prostora, decimirajući zelene površine i uz emisiju auspuh gasova pri kraju smo groteskne predstave devetog paklenog kruga.
Scenski prikaz te apokaliptične groteske je svakodnevno sve više vidljiv u žalosnom stratumu ekološke arhelogije. Već odavno u muzeju naših sjećanja su željezničke pruge, dok oko nas u geopolitičkom okruženju, kao u našim snovima nekada jure željeznički simploni maštovite udobnosti i brzine.
Naša alternativa tome je prkosna zaostalost, neobrazovanje i komercijalizacija akademskih diploma, u ambijentu prometne zaostalosti prijevoznim sredstvima koji se zovu „automobili i autobusi“ ili limene motorizovane „rikše“ sa bjelosvjetskih “second hand“ pijaca. Njihove večernje garaže su favelizovane visoke gradnje koje patološki počinju svoje bivstvovanje bez i ikakvih pozitivnih načela i pravila humane nadgradnje na štetu zdravlja i dostojanstva čovjeka.
Ovo karikaturalno poimanje prostora kao zajedničke i neponovljive vrijednosti se odvija nesmetano, tražeći razloge u lažnim konstruktima i imaginacijama krivice nekih drugih za tegobnost tereta postojanja i podnošenja naših tihih samoća ili posljednje stanice do nepoznatog beskraja. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)