Mijo Franković: Memorija protiv Hipnosa

Kultura sjećanja  ili memorijalna kultura  je najsenzibilniji dio čovjekova  duhovnog stratuma.  Zahvaljujući  tome  kroz povijest civilizacija nastala su najepohalnija djela kulture i umjetnosti. Duhovni  refleks sjećanja  je i  najmoćnijii  obrambeni  mehanizam  bezuspješne borbe  čovjeka protiv prolaznosti svega vidljivog. Snaga  toga motivira čovjeka do zadnje ovozemaljske suze na njegovom licu, kao što to čini  moje digitalno mastilo na današnji dan, 25.  oktobra ove godine, na dan smrti  posljednje Bosanske kraljice Katarine  Kosača Kotromanić prije 544 godine.

Dokumentarni  podaci najrelevantnijih  svjetskih arhiva (Beč, Pešta, Minhen) konsenzualno nam poručuju da je to najznačajnija povijesna ličnost Bosne i Hercegovine. Ona je graničnik i vječni znamen trajno  objektiviziran  epitafom na njezinu grobu  u jednoj  Rimskoj bazilici  na kojem stoji da je to Bosanska kraljica  u kontekstu osnovnih podataka njezina rodoslovlja, a pisano na  pismu „bosančica“.

Potrajnost  ovoga  emotivnog  razmišljanja odvede me  u  mjesec oktobar 2008. godine, dakle, opet na neku obljetnicu  znanstvenog simpozijuma  „Stoljeća Kraljeve Sutjeske“ na kome je dokumentarno  vrijednovana  uloga  ovoga  lokaliteta u nastanku Bosanskog kraljevstva  i rezidencijalno kraljevskoj  ulozi  Kraljeve Sutjeske i Franjevačkog samostana u kome se čuvaju  prvi državotvorni dokumenti Bosne i Hercegovine, kao i ručni  radovi  Kraljice Katarine.

Nedavno sam objavio neke svoje radove i bilješke iz Naslijeđa, tematski različite, kratke i sa jezgrovitim narativom koji se guta u jednom dahu. Za naslov knjige „Spone u vremenu“, veoma brzo odabrao sam ilustraciju omota knjige se slikom Kraljice Katarine kao kompatibilan sinonim naslova knjige. Svojim znanjem i životom to je i dokazala: pismenost, diplomatska aktivnost, vještina u upravljanju  kraljevskim dvorom, kulturna djelatnost, ručni radovi umjetničkog obrta kojemu je podučavala  i ostale žene  u svojoj bližoj i daljnjoj okolini. A svojoj zlatnoj ribici rekao sam svoju malu želju, da mi neko od mngobrojnih  odaja za promociju  ponudi  tu mogućnost, ne radi mene i moje izgubljene penzije za štampanje, nego radi  moje  ljubavi Katarine nastale na tom kamenu kraj drevnog grada Bosanskih vladara.  Na to još osjećam zloguki muk i od  „mojih i od njihovih“.

Mnogi svjetonazori, naročito hebraistički,  ovo ranojesensko vrijeme  svojim pastelnim koloritom blagodare sjećanjima na svoje  mrtve. Bez sjećanja na mrtve, bez valorizacije njihova života i rada, ne bi bilo napretka u društvenoj nadgradnji.  Humanistički pristup pojmu smrti je univerzalan, bez  političke ili ideološke disolucije i fragmentacije, jer je to neumitan zaključak sudbinske trijade „rađanje-život i smrt“.

Veliki Meša Selimović je pri kraju života razmišljao i o smrti. U svom posljednjem nedovršenom romanu „Krug“, kaže:  „…Zar nije opravdana  čovjekova želja da smrt nije kraj, već prelazak u drugo, drugačije trajanje?”, a  Crnjanski  na kraju svojih „Seoba“, kaže:  „Ima seoba. Smrti nema“.

Ovo  moje emotivno kazivanje moram završiti  pobjednički  u slavu  života, a protiv Hipnosa, koji je u antičkoj  mitologiji  bog sna, tvrdog, vječnog sna, drugim riječima bog pasivnosti, tromosti, samovolje i ko  se njemu usprotivi  biće poslan u  tvrdi, bolesni san.  Prema ovome stupnju primitivizma materijalne i duhovne kulture u Tuzli je recentno postojao ili još uvijek postoji  bog Hipnos, sveznajući i svemoćni, koji je vladao  u mraku  prostora podzemlja.  Njegova referentna lista je  dramatična komedija ili groteska sa urbanističkim poimanjem  gradskog prostora Tuzle koje je na nižem stepenu od južnoameričkih  sirotinjskih četvrti  sa načičkanim  neseobinama favelama.

Hipnosovi  tj. Jasminovi soliteri su opasniji: uništavaju kretanje vazduha, lisnu površinu, prirodu  i njenu  različitost, sataniziraju zelene površine,  međublokovski   prostori  postaju  tužni i sumorni   na kojima se odvija klaustrofobični  društveni život odbojnosti i nepovjerenja građana,  pretvorbom kulturnog života i institucija u arhaične oblike jednoumnog socrealizma  iz sredine prošlog stoljeća. Ovdje prezentiranu memorijalnu kulturu moram oplakati.

Groblja kao najsuptilniji  infrastrukturni objekti u Tuzli ne postoje i to za 22 godine. Dok su u daleko manjim mjestima ta mjesta duhovne relaksacije u uvijek atraktivnom ozračju nadgrobne i pejzažne  oblikovnosti, često sa kapitalnim umjetničkim ostvarenjima koja zaslužuju   ova mjesta kao svjedočanstva prošlosti, tuzlanski  nekropoliji prije liče u  globalnom kontekstu  na uvećane  skupine grobova iz kaubojskih filmova  tipa Rio Grande.

U svom zaključnom razmatranju sjećam se narodske floskule da vrijeme rane liječi. Po meni u  tuzlanskom slučaju to nije istina. Zauvijek su nestali stari grobovi  značajnih ličnosti koji su svojim djelima stvarali historiju Tuzle, a ako je nerad, neznanje, egoizam,  besćutnost, frustriranost, samovlašće i nekultura prema bratu čovjeku,  reference  koji su Hipnosu trasirali put u Forum, onda  sadašnjost  postaje beznađe  u mogućnost da  možemo  izaći  iz  srednjovjekovnog  primitivizma  prometne i svake druge  kulture. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *