Kultura sjećanja ili memorijalna kultura je najsenzibilniji dio čovjekova duhovnog stratuma. Zahvaljujući tome kroz povijest civilizacija nastala su najepohalnija djela kulture i umjetnosti. Duhovni refleks sjećanja je i najmoćnijii obrambeni mehanizam bezuspješne borbe čovjeka protiv prolaznosti svega vidljivog. Snaga toga motivira čovjeka do zadnje ovozemaljske suze na njegovom licu, kao što to čini moje digitalno mastilo na današnji dan, 25. oktobra ove godine, na dan smrti posljednje Bosanske kraljice Katarine Kosača Kotromanić prije 544 godine.
Dokumentarni podaci najrelevantnijih svjetskih arhiva (Beč, Pešta, Minhen) konsenzualno nam poručuju da je to najznačajnija povijesna ličnost Bosne i Hercegovine. Ona je graničnik i vječni znamen trajno objektiviziran epitafom na njezinu grobu u jednoj Rimskoj bazilici na kojem stoji da je to Bosanska kraljica u kontekstu osnovnih podataka njezina rodoslovlja, a pisano na pismu „bosančica“.
Potrajnost ovoga emotivnog razmišljanja odvede me u mjesec oktobar 2008. godine, dakle, opet na neku obljetnicu znanstvenog simpozijuma „Stoljeća Kraljeve Sutjeske“ na kome je dokumentarno vrijednovana uloga ovoga lokaliteta u nastanku Bosanskog kraljevstva i rezidencijalno kraljevskoj ulozi Kraljeve Sutjeske i Franjevačkog samostana u kome se čuvaju prvi državotvorni dokumenti Bosne i Hercegovine, kao i ručni radovi Kraljice Katarine.
Nedavno sam objavio neke svoje radove i bilješke iz Naslijeđa, tematski različite, kratke i sa jezgrovitim narativom koji se guta u jednom dahu. Za naslov knjige „Spone u vremenu“, veoma brzo odabrao sam ilustraciju omota knjige se slikom Kraljice Katarine kao kompatibilan sinonim naslova knjige. Svojim znanjem i životom to je i dokazala: pismenost, diplomatska aktivnost, vještina u upravljanju kraljevskim dvorom, kulturna djelatnost, ručni radovi umjetničkog obrta kojemu je podučavala i ostale žene u svojoj bližoj i daljnjoj okolini. A svojoj zlatnoj ribici rekao sam svoju malu želju, da mi neko od mngobrojnih odaja za promociju ponudi tu mogućnost, ne radi mene i moje izgubljene penzije za štampanje, nego radi moje ljubavi Katarine nastale na tom kamenu kraj drevnog grada Bosanskih vladara. Na to još osjećam zloguki muk i od „mojih i od njihovih“.
Mnogi svjetonazori, naročito hebraistički, ovo ranojesensko vrijeme svojim pastelnim koloritom blagodare sjećanjima na svoje mrtve. Bez sjećanja na mrtve, bez valorizacije njihova života i rada, ne bi bilo napretka u društvenoj nadgradnji. Humanistički pristup pojmu smrti je univerzalan, bez političke ili ideološke disolucije i fragmentacije, jer je to neumitan zaključak sudbinske trijade „rađanje-život i smrt“.
Veliki Meša Selimović je pri kraju života razmišljao i o smrti. U svom posljednjem nedovršenom romanu „Krug“, kaže: „…Zar nije opravdana čovjekova želja da smrt nije kraj, već prelazak u drugo, drugačije trajanje?”, a Crnjanski na kraju svojih „Seoba“, kaže: „Ima seoba. Smrti nema“.
Ovo moje emotivno kazivanje moram završiti pobjednički u slavu života, a protiv Hipnosa, koji je u antičkoj mitologiji bog sna, tvrdog, vječnog sna, drugim riječima bog pasivnosti, tromosti, samovolje i ko se njemu usprotivi biće poslan u tvrdi, bolesni san. Prema ovome stupnju primitivizma materijalne i duhovne kulture u Tuzli je recentno postojao ili još uvijek postoji bog Hipnos, sveznajući i svemoćni, koji je vladao u mraku prostora podzemlja. Njegova referentna lista je dramatična komedija ili groteska sa urbanističkim poimanjem gradskog prostora Tuzle koje je na nižem stepenu od južnoameričkih sirotinjskih četvrti sa načičkanim neseobinama favelama.
Hipnosovi tj. Jasminovi soliteri su opasniji: uništavaju kretanje vazduha, lisnu površinu, prirodu i njenu različitost, sataniziraju zelene površine, međublokovski prostori postaju tužni i sumorni na kojima se odvija klaustrofobični društveni život odbojnosti i nepovjerenja građana, pretvorbom kulturnog života i institucija u arhaične oblike jednoumnog socrealizma iz sredine prošlog stoljeća. Ovdje prezentiranu memorijalnu kulturu moram oplakati.
Groblja kao najsuptilniji infrastrukturni objekti u Tuzli ne postoje i to za 22 godine. Dok su u daleko manjim mjestima ta mjesta duhovne relaksacije u uvijek atraktivnom ozračju nadgrobne i pejzažne oblikovnosti, često sa kapitalnim umjetničkim ostvarenjima koja zaslužuju ova mjesta kao svjedočanstva prošlosti, tuzlanski nekropoliji prije liče u globalnom kontekstu na uvećane skupine grobova iz kaubojskih filmova tipa Rio Grande.
U svom zaključnom razmatranju sjećam se narodske floskule da vrijeme rane liječi. Po meni u tuzlanskom slučaju to nije istina. Zauvijek su nestali stari grobovi značajnih ličnosti koji su svojim djelima stvarali historiju Tuzle, a ako je nerad, neznanje, egoizam, besćutnost, frustriranost, samovlašće i nekultura prema bratu čovjeku, reference koji su Hipnosu trasirali put u Forum, onda sadašnjost postaje beznađe u mogućnost da možemo izaći iz srednjovjekovnog primitivizma prometne i svake druge kulture. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)