Mijo Franković: Kritika nezdravog uma        

Nedavna lokalno medijska vijest „počinje sječa i uklanjanje trulih, starih i oštećenih stabala u gradu“ imalo mislećeg čovjeka asocira na neke istorijske pojmove iz vremena buna, revolucija i ratova, kada onaj jači, dakle pobjednik u tim nevoljama, eliminiše svoje protivnike ili naučno nazvane „klasnim neprijateljima“. 
Izvorne pojmove „sječe“ nepodobnih ili neprijatelja imamo još u Srednjem vijeku na nadgrobnim spomenicima u formi epigrafskih natpisa, kao na primjer  „…i  bi posječen“,  „…posjekao me“, i dr. 

Povijest  civilizacija govori  nam da jedina biološka vrsta koja ubija pripadnike svoje vrste jeste „čovjek“.  Realni ljudski život  u svakodnevnom usudu življenja u prvom redu uključujući  ratove, za koje neki tvrde da je to stanje normalan oblik toka istorije, a mir je samo povremena slučajna epizoda. U fusnotu ove satanske tvrdnje mogla bi se navesti  i jedna medijska vijest koja prenosi izjavu jednog  Nordijskog političkog prvaka koji svoj  uspavani narod u „svili i kadifi“ ili naški rečeno  „u bonluku“,  budi dramatskim upozorenjem da kupe dosta svijeća, baterija, osiguraju tranzistore i naravno više konzervi tunjevine.  On je tako morao reći da bi se bolje podvukao u okrvavljene skute ubojica hiljada nevine dječice i potvrdio vjernost neoliberalnom globalističkom pokliku „ići do kraja“.              

Sve bi to i bilo dobro da je to nama poznati  empirijski kraj, ali to je kraj čiji je „kraj“ transecendentalnog, imaginarnog, ontološkog poimanja, kada će sumanuti naredbodavac i njegovi podanici biti u beskonačnom snu Eshatona.

“SJEKIRA JE LIJEK ZA ŠUMU”

Ovaj sam tekst počeo sa fragmentarnim djelićem prirode i  dominacijom sasvim drugih  „prirodnih „ zakona sukcesije, pastorale i estetike, potpuno suprotnoj  sociološkoj bionomiji čovjeka, gdje on mora biti dio tih uređenih zakona navedenog biološkog skupa da bi se vratio svojoj iskonskoj misiji „univerzuma  mira“.  Radi toga me je upotrijebljeni pojam „sječa drveća“ i to još u kontekstu stihijsko kampanjskog pristupa, isprovocirao. Ovo drveće nije nikakva  vojna falanga koju treba napasti sječom.

Sjećam se izjave jednog  UNICEF-og eksperta „sjekira nije za sječu, ona je sanitarna injekcija ili lijek za šumu. U ovom slučaju  drveće  je „uzvišenije od čovjeka“ kako  kaže R. Tagore, a čovjek je pozvan da ga služi  i da sa njim gospodari ili gazduje, potrajno vremenski  ili neprekidno. Takve intervencije moraju  biti  svrshiodne, svakodnevne, da ona bude pribježište umornom čovjeku današnjice.  Ovo bi se moglo nazvati agresivnim pristupom zdrave pameti  na urbanu ambijentalnu stvarnost.                  

Sve prethodno navedeno je samo posljedica moga subjektivnog  doživljaja formalne inicijacije ključne riječi „sječa“, dok je meritoran pristup ovoj vijesti  kritika nečistog uma ili arhaičan neznalački  pristup definiciji ove aktivnosti. Njezin morfološki aspekt ima dvije dimenzije – filološku i biološku. Biološki sinergizam sa ključnom riječi „sječa“ čitavu rečenicu čini kuriozitetnom. U morfološkom smislu drvo ima svoju strukturu i građu sa kompleksnom funkcijom u ekosistemskom ambijentu gdje egzistira. Prema tome ratnu terminologiju treba zamijeniti  „određivanje mjera zaštite“. 

Te mjere podrazumjevaju selektivan pristup svakom stablu u smislu ocjene njegova zdravstvenog stanja, stepena oštećenosti i fizičkog vertikaliteta. Temeljem svega toga donose se mjere zaštite u smislu liječenja i sanacije stabala. Terminalni čin zaštite je je uklanjanje stabla (koje se ne može sanirati). Izrečena glupost „sječa starih stabala“ je neodrživa. Stara stabla sa navedenim potencijalima su i  najvrijednija u ekološko zaštitnom smislu. Naravno treba misliti i na gniježđenje gradske ornitofaune, pa ostaviti neko stablo sa održivim estetskim udubljenjem.

STRADAJU PEJZAŽNE POVRŠINE I OBJEKTI NASLIJEĐA

Dakle mjere zaštite nisu nikakva kampanja, jer ako je drveće izloženo biotskim i abiotskim ujecajima, onda svaki dan može se pojaviti rizično stablo  ili više njih na koje treba primijeniti adekvatne mjere zaštite bez kampanje.  I sve ovo uz jedno dužno izvinjenje, ako nije u pitanju obezbjeđenje novih lokacija za bespravnu, antiekološku i kontaminiranu gradnju invazivnog  kondor graditeljskog kičerajstva. I ptice na grani znaju da ambijentalna zona i šire gradsko jezgro nemaju slobodnih lokcija za gradnju, pa se one obezbjeđuju smanjenjem  pejzažnih površina i budućih pejzažnih kapaciteta kao i rušenjem postojećih struktura uključujući  i objekte naslijeđa.

Ako je pejzažna arhitektura najestetskiji  dio urbanog prostora onda je nemoguće zaključiti promišljanje o neobnovljivom fenomenu prostora bez  grotesknog komentara na najperfidniji oblik korupcije koji je zahvatio veći dio Jugoistočne Evrope, to je „legalizacija bespravne gradnje“.  Egzaktan primjer pravne retorike „derogiranje“ primjenjen na ovu mračnu ujdurmu u prijevodu znači  donošenje rješenja kojim se obustavlja primjena  „zakona“ u dijelu „bespravnosti“ objekta koji se legalizira i oslobađanje  od  odgovornosti  za nerad  čitavog lanca budžetskih  djelatnika koji su bili dužni onemogućiti  bespravnost. Da bude jasnije „derogiranje“ u leksičkom značenju je „izigravanje“.

ŠTA BI REKAO HEGEL?

 Narod kaže „riba od glave smrdi“ i radi toga su svi naši problemi ishodište politike koja  bi se mogla najadekvatnije nazvati  „trijumvirat“. Njegova pragmatika rada i postojanja  je nizak nivo  kulture komunikacije.  Nikako da se približe akademskom nivou raspravljanja i dogovaranja. Na izbačenu tezu „tezista“ nema priliku da je do kraja objasni jer zastupnici „antiteze“ to ne dopuštaju. Rezultat toga bi trebala biti „sinteza“ ili rješenje problema po shematizmu meni omiljenog  Georg  Wilhelm  Friedrich  Hegela.

Umjesto traženja uzroka i zaključaka možda bi se obrazloženje moglo naći u jednoj antičkoj anegdoti  u djelu „Naturalis historia“ Plinija Starijeg.

Slikar Abeles je imao običaj da kad završi sliku, izloži  je na javnom mjestu pa iz prikrajka sluša komentare prolaznika. Dogodilo se tako da je neki obućar prolazeći pored slike primjetio da je remen na sandali suviše uzak. Slikar je odmah tu grešku ispravio. Obućar je bio ohrabren tim svojim gestom, pa je počeo da prigovara kako jedna noga nije dobro nacrtana. Na to je slikar uzvratio da sud obućara važi samo za obuću (sandalu) „Tvoje je do sandale“ bio je slikarev odgovor. Možda bi svima ovim i još mnogim akterima našeg vremena mogli uputiti umjetnikovu poruku. Nama, koji  smo „sandalisani“ i „obućareni“, može biti utjeha da smo žrtve plemenitog antičkog porijekla. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, društvenopolitički analitičar)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)