(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
Negdje poslije 1995. godine, prisiljen svojim genetskim nagonom prvomajskog uranka sretnih dana rudarskog ozračja, sjedeći na svome balkončiću garniranom gelerskim rupama uz „domaću 32 st.“, dočekao sam autobus bivšeg Industrijskog prijevoza radnika Tuzla iz kojeg su obradovanim gestima iskočila trojica muzičara sa limenim glazbalima i zasvirali „Tekilu“ i „Ta tvoja lađa mala“ N. Kalođere.
Ovaj praznik rada mogao bi biti i obljetnica posljednjeg urbanog kulturološkog trzaja grada Tuzla za vrijeme Selima B. Drugim riječima bio je to „rekvijem“ za Tuzlu urbanog poimanja i dinamičkog kulturnog manifesta.
Zvuci te male limeno glazbene skupine entuzijasta ostaviti će u meni trajni memorijalni eho evropske kulturno modelirane Tuzle i njegove istorijske životne supstance. Tuzlaci kao potomci životne stvarnosti koja se zove usud zemlje Bosne baštinili su od malih nogu akorde ovog dijela nematerijalnog kulturno muzičkog naslijeđa u emotivnom sljubljivljanju prostorno vremenskom komunikacijom sa tri limene muzike: vojna, rudarska i vatrogasna. One su bile identitetska oznaka zavjetne strukturne impresije rodoslovnika istorijskog bosanskog industrijskog krajolika Tuzle u ovom dijelu Evrope u potrajnosti kolorita bosanskog kulturnog univerzuma na putu njegova postojanja na istinskim istorijskim načelima Kulturne istorije Bosne i Hercegovine.
(Tuzlanski limeni orkestar snimljen 9. decembra 2006. godine na tradicionalnim Susretima Krečana – Foto: MPt)
Nažalost, Tuzla ja jedan od rijetkih gradova u kojima se ne svira budnica i u simbiotskom djelovanju sa nizom drugih kulturnih, obrazovnih i urbanističkih regresija inklinira u teško prepoznatljive ponore kulturne istorije BiH ubacujući u njih ideologeme kasablijsko palanačke arhaičnosti.
Niz ulančanih krimena izvršenih nad tuzlanskim municipijem najprije urbanističkog i saobraćajnog, može biti revidirano i ispravljeno ako se vratimo restauraciji kulturološkog žrtvenika koji je čak i u davna vremena bio lučonoša ne samo Tuzle nego i dijela Evrope.
Greške neznanja i primitivizma podgorinsko brdsko planinskih „forest“ političkih kadrova mogu biti zaustavljene.
Odgovor na pitanje K.W. Dojča, „Koja zajednica ima najveće značenje u životu ljudi?“ u ovome istorijskom trajanju mora biti zasnovan na lojalnosti etičkoj izvornosti dobivene pobjede naše istorije nad najvećim zločinima istorije fašizmom i nacizmom, a u naše doba i klerikalističkim religiziozmom.
Bosna je zemlja epohalnih zaokreta i u svojoj hiljadugodišnjoj istoriji uvijek je uspjevala zadržati svoj često puta izlomljeni kontinuitet u formi političko istorijskog ili državotvornog pejzaža snagom svoga postojanja i čudesnom energijom koju može generirati samo zavičaj.
Na putu svoga postojanja političko biće Bosne i Hercegovine uvijek je prepoznavalo ispraznost i demagoško obličje recentnih izjava visoko pozicionirane politike, kao „…ako se uspije biće to dugotrajan proces“. Za mene je to, moram se izraziti svojim neologizmom, težak oblik društvene blasfemije ovog istorijskog trenutka, na decimirajući niti imalo sakralnost rada i progresivnih društvenih promjena, jer postoje srca u kojima će vječno plamtiti prvomajske vatre sa bosanskih kikova i ćuvika uz zvuke budnice. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)