Mijo Franković: Jahači apokalipse

Sadnja drveća je nauka, od izbora pedološke pozicije, vrste sadnice i donošenju Programa stručnog monitoringa i njihove evaluacije

0
496
Frankovic_Mijo
(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)

Nedavno su svjetski ekološki mediji objavili vijest da je NR Kina zabranila izgradnju visokogabaritnih objekata na lokalitetima tzv. „kanjonske urbanizacije“, dakle u dolinskim predjelima gdje visoke graditeljske strukture mogu ugroziti slobodno strujanje zračnih masa u smislu izmjenjivosti toplijih i hladnijih zračnih masa, što na koncu dovodi do ogromnih kumulusa štetnih gasova u formi smoga i otrovne magle.

Urbanistički ugrožena i kontaminirana Tuzla koja se prošlih godina u evropskim ekološkim izvještajima našla u samom vrhu zagađenosti zraka u kontekstu ove stvarnosti sa svojim longitudinalno dolinskim urbanističkim dispozicijama i postojećom invazivnom graditeljskom paradigmom, može poslužiti kao eksplicitan primjer monstrumizacije prostora i nevjerovatnog povećanja njegove ranjivosti sa svih aspekata: egzistencijalnog, ekološkog, sociološkog, zdravstvenog i estetsko-kulturološkog i turističkog aspekta.

Nelegalna i nehumana konverzija zelenih površina u graditeljsko zemljište, kao i svakodnevna sječa odraslog drveća i uništavanje lisne površine tzv. kresanjem drveća na način koji nije poznat niti u jednom izvoru pejzažne arhitekture, od Tuzle stvara „urbano toplotno ostrvo“ i povećanje efekta „staklene bašte“na regionalnom nivou, doprinoseći pogubnim posljedicama klimatskih promjena i toplotnog zagrijavanja.

Ljudska bahatost i neodgovornost tuzlanskog gradskog menadžmenta koji je zaslijepljen konzumerizmom bliskim saveznikom egoizma, manifestuje se pohlepno suludim lavirintskim mahinacijama u traženju novih graditeljskih parcela. Prostori toga djelovanja su historijske ambijentalne cjeline i tradicijska gradska jezgra, kao i pojedinačni dokumentarno historijski objekti, koji su u svim civiliziranim zemljama Svijeta (posebno Evrope) strogo zaštićeni od ove vandalske pošasti. To su simbolični materijalizirani ostaci ugaonog kamenja nacionalne kulturne identitetske piramide.

Ne bih se mogao ispričati za jake i emotivne riječi, naročito poslije gledanja filmskog inserta o Tomi Zdravkoviću, a nešto ranije i sjećanje Džimija Stanića na socrealistički arhitektonski dragulj kulturno-profanog dobra graditeljskog naslijeđa „kultni“ Hotel „Bristol“ u Tuzli.

Uključujući cjelokupnu političku i društvenu kontroverzu, sasvim sigurno da je proces redukcije fosilnih goriva još daleko i da je karbonsko ognjište sudbina još mnogih generacija, ostaje nam jedino Strategija zaštite okoline putem zaštite šumskih površina, gradskog zelenila ili Urbanog šumarstva i regulacija sistema invazivnog urbanizma generisanog u konfuznim glavama gospodara prostora.

Narušavanjem toplotnog režima na regionalnom nivou vrlo brzo će doći i do ugrožavanja vlažnih staništa na tuzlanskom području (Modrac, jezera na površinskim kopovima) i dovesti do smanjivanja akvatorijalnih površina i redukcije vode za piće.

Ne mogu izaći miran iz klopke ovoga kazivanja, a da se ne osvrnem na humoristiku vijesti o nekim akcijama pošumljavanja na području Tuzle. S vremena na vrijeme te vijesti se daju u svečanom retoričkom povoju, kako neke organizacije ili udruge su posadile hiljade sadnica na nekom mjestu i time dali veliki doprinos zaštiti okoline. Ljudi moji nikakav to doprinos nije, to je samo šteta u bačenom novcu za sadnice, uzurpaciji terena i lažnoj glorifikaciji naše otužne stvarnosti.

I jednom zauvijek, sadnja drveća je nauka, od izbora pedološke pozicije, vrste sadnice i donošenju Programa stručnog monitoringa i njihove evaluacije. Naravno da bi se to realiziralo potreban je stručni institucionalni okvir, kojega moja malenkost u Tuzli za pola stoljeća nikada nije vidjela niti doživjela.

I na kraju ovog uznemirujućeg razmišljanja i pisanja čovjek se zapita hoće li iko mjerodavan prepoznati realnost univerzuma prirode bez koje je opstojnost čovjeka i drugih živih bića nemoguća. Ovo je prvi stupanj egzistencijalizma, drugi je uticaj prirode na psihu i zdravlje ljudi, jer pored lutajućeg tromba, blastfomske nuhvatljive ćelije i razorne bakterije, ambijent bez zelenila sa lavirintskom stihijnom disperzijom kondorskih građevina je sasvim sigurni ubica čovjeka i apokalipsa našeg vremena. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here