Po svojoj saobraćajnoj kulturi i kulturološkoj vrijednosti njezine slojevitosti Bosna i Hercegovina zauzima u istorijskom smislu visoku vrijednosnu ocjenu. Nažalost u sastavnici te ocjene su zabilježene i pukotine diskontinuiteta ovog ekosistemskog elementa kojima je kotač razvoja često usporavan ili čak prekidan. Suvišno je naglašavati istorijsku konstantu da su željeznice jedan od materijaliziranih repera državotvornog identiteta materijalne kulture u istoriji civilizacija.
Prvi čin ove ružne predstave je audio medijske naravi iz početka osme decenije prošlog stoljeća u vijesstima Radio Sarajeva kada ide vijest dana o odluci „Izvršnog“ na temelju odluke onog višeg „IZVRŠNOG“, da se ukidaju uskotračne pruge u Bosni i Hercegovini. Vijest ne bi bila toliko žalosna niti glupa da je u njezinom sastavu bila i odluka o zaštiti željezničkog zemljanog planuma ili „donjeg stroja“ pruga koji u ekonomskoj strukturi čini više od pola ukupne vrijednosti osuđene pruge. Taj kapitalno monumentalni finansijski kumulus koji je završio u bespuću privredne regresije Bosne i Hercegovine bio je samo predznak kaontradiktorno neobjašnjivih pojava u saobraćajnom nacionalnom atlasu Bosne i Hercegovine čiji smo suvremenici ali i akteri ili sukrivci u rušenju prostorne matrice željezničkog saobraćaja zemlje na koju smo osuđeni. Optikum našeg pogleda ovim postaje zamračen da mnoge „zemlje“ obnavljaju ovaj tip saobraćaja u turističke svrhe.
Trase Bosanskog Ćire naslanjale su i dodirivale piskom i dimnim hukom najatraktivnije prirodone krajolike, brzake, gorske oči, prašumsku tajnovitost, endemsku priorodno spomeničku određenost i sveobuhvatno rečeno biotopsku rijetkost Božijeg dunjaluka zvanog „Bosna i Hercegovina.“
U drugom činu ovog virtualnog igrokaza opet imamo medijsko uprizorenje koje se odnosi na ukidanje željezničkog saobraćaja na relaciji Maglaj – Zenica i Maglaj – Sarajevo i uspostavljanje željezničkog saobraćaja između Republike Srpske i Rep. Srbije i Rep. Hrvatske.
Na kraju predstave u njezinom završnom činu, nosilac glavne uloge ovog igrokaza ispija samoubilačku „čašu otrova“ kada na projekcionom platnu našeg životnog bespuća ugleda voz Banovići – Brčko samo za jedan dan uz usputnu natuknicu da voz neće doći do Tuzle nego samo do stanice Kreka Nova, kao prije stotinu i više godina. „O tempora, o mores!“ do novog igrokaza, ali ne ovakvog apokaliptičnog, Biblijski Otkrivenjskom. (Piše: Mjo FRANKOVIĆ, kolumnista)