Ovih dana kao neizbježni dio dinamičke dimenzije ambijentalnog miljea čovjek doživljava „usputne“ napomene ili natuknice komšija „iz naših sokaka“ retoričkog tipa „glasaj za mene.“ Iritiran ovim „napomenama“ moja građanska dužnost svaki put dobija novi ponder ispunjavanja te časne dužnosti. Akceptirajući obećanja o ekonomskom, zdravstvenom i bezbjedonosnom boljitku kao prodaju magle ostaje mi jedini selektivni kriterij „zaštita kulturnog i prirodnog naslijeđa.“
Listajući svoja sjećanja na profesionalan način još nisam došao do podatka da se neko ime sa glasačkih kutija suprotstavilo rušenju kolektivne memorije i neprocjenjivih vrijednosti naših identiteta: Općine Tuzla, Austrijske pošte, Bristola, dimnjaka Špire i niza drugih monumentalnih markera našeg postojanja kao na primjer sarajevske Unime, željezničkih stanica, pošta, duhanskih stanica i niza monumenata širom Bosne, a niti sječi urbanih pluća grada za račun urbanističkog stambeno poslovnog rugla, parkinga i drugih profanih objekata.
Vjerovatno u košmaru ovih razmišljanja u virtualnom snoviđenju jedne noći ukazao mi se prizor rušenja veće skupine tvorničkih dimnjaka u Zenici od prije nekoliko godina.
Dimnjaci kao poseban segment industrijskog graditeljstva superiornošću svojih visinskih gabarita i svojom oblikovnom vitkošću predstavljaju atraktivne prostorne markere koji na poseban način obogaćuju prostor i konceptiraju tradicijsku ambijentalnu sliku mjesta, a u ovom slučaju i šire značenje , čak i za Bosnu i Hercegovinu. U suvremenom prostornom planiranju, a posebno u valorizaciji kulturnih krajolika ovakve građevine su obavezan predmet trajnog evidentiranja i elaboriranja načina njihove zaštite.
Ovi stoljetni ili višedecenijski lanseri naših vizualnih osjećanja, stremljenja i nadanja u bolje sutra, za vrijeme posjeta Zenici ili proputovanja kroz Zenicu, ostavljali su u nama blagu uzbuđenost i nejasni nemir kao da se vraćamo sa neke svečanosti ili ljubavnog sastanka.
Kao dugogodišnji djelatnik u zaštiti kulturno-istorijskog i prirodnog naslijeđa navest ću ukratko samo neke značajke i neprolazne vrijednosti ovih građevina – spomenika kulture i našeg kolektivnog pamćenja.
Prezentiraju kontinuiranu historijsku sesiju stalnog očitovanja podataka, dokumenata, memorije, putokaza, jednom riječju opredmećeni udžbenik istorije u srcu Bosne i u dolini Bosne. To su kapitalni spomenici industrijske i tehnološke kulture Bosne i Hercegovine sa posebnim naglaskom na specifikum naše graditeljske kulture, a to je sockonstruktivistički period ove države za mene jedan od najznačajnijih kulturnih stratuma BiH.
Ali, od svega navedenog , najvažnije je napomenuti da ova spomenička svojstva koja karakteriziraju zeničke dimnjake, a i druge, lukavačke, tuzlanske, ilijaške imaju čarobnu moć univerzalizma kulture i prostora bez kojih nije moguć integritet nijedne društvene zajednice.
Naravno, BiH je bogata univerzalnim vrijednostima koji su zajedničke vrijednosti svih nacija koje u njoj žive, ne samo na polju kulture nego i u svim drugim oblastima života. Bez zaštite tih univerzalnih vrijednosti teško ćemo ostvariti boljitak i sretniju budućnost za Bosnu i Hercegovinu. Naprotiv, sa slutnjom vidljivih strahova koji izviru iz dalekih globalističkih pokreta preko konfuznih svijesti političkih pojedinaca i skupina, ultimativnom profitnom utilitarizacijom resursa i prostora, mislim da BiH dolazi u stanje postvjerske-hebrejističke faze. Najegzaktniji indikator toga stanja je prezir i uništavanje univerzalnih vrijednosti, kako materijalne tako i usmene i predajne vrste našeg naslijeđa. Parcijalizmi umjesto univerzalizama nas vode u nove podjele i različitosti, jer su i poruke mira i ljubavi samo univerzalizmi po svojoj prirodi. Bosna je prošla svoje tisućljeće zahvaljujući univerzalizmu načina življenja i kodeksa ponašanja na ovim prostorima. Tranzicijski nanosi novih bogataša i diplomanata, magistara i doktora sciencie komercijalno inflacijskog tipa, ne samo da će nepovratno kontaminirati jedine nam životne prostore, nego i stvoriti novu matricu bosanske društvene svijesti besciljnog anarho-liberalizma.
U svemu tome i jeste smisao i praktična svrha istraživanja i vrednovanja materijalnih i duhovnih tragova naše prošlosti. Naša prošlost nije nikakva mrtva i statična muzejska postavka, ona je konzervirani dio neuništivog dinamizma našeg života ili govor o besmrtnosti, samo ga treba uvijek iznova aktivirati zavičajnošću, domoljubljem i, na kraju, čovjekoljubljem kao samom vrhu piramide univerzuma postojanja. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)