JEDNOG tuzlanskog pazarnog petka pred vratima me zaustavila starija žena u etno nošnji Južne Majevice ili kako bi rekao veliki etnograf M. Filipović „Tuzlanske Majevice“, s pitanjem je li ovdje ono za zaštitu uspomena. Bogatiju sadržajnost i deskriptivnost za naslijeđe nisam do tada nigdje čuo ni pročitao. Odmah se nameće smisaoni zaključak da je naslijeđe jednog naroda sa uporištem u uspomenama ili sjećanjima. Meritum toga je čovjek i djela uma i ruku njegovih. To je ujedno i glavni motiv za zaštitu naslijeđa, njegujući kulturu sjećanja.
Traktat o Enciklopediji, uprkos zaboravu, počinjem o tuzlanskom telalu na bivšem Apel placu, koji najavljuje promjenu pazarnog dana u Tuzli riječima „Petak neće više biti u petak, nego će petak biti u subotu“. I ovo je sjećanje i uspomena ljudska, doživljena i zato joj je mjesto u Enciklopediji.
Čovjek je prolazno biće jer sve što se rodi lopata negdje sačeka, te kao takav ostaje u našim sjećanjima, virtualnim ili napisanim što se zove „enciklopedija“. U njoj je sadržana svekolika složenost našeg postojanja, koračanje kroz pejzaže života ili zamjenski rečeno „enciklopedija ljudske patnje i odsjaja radosti“.
Naravno da i Tuzla kao mikrokozmička prostorna pojavnost ima svoj enciklopedijski univerzum, višeslojan, partikularan sa pukotinama prošlosti. Napisano je više knjiga sa imenima značajnih ličnosti iz ratnih dešavanja, vrijemeplova, monografija. Jedna od njih je i prije nekoliko godina i „Spomen knjiga poginulih boraca NOR-a i žrtava fašističkog terora tuzlanskog kraja.“ Trebalo je više od deset godina da dobije svoju bibliotečku formu. Na promociji početka izdavačke aktivnosti načelnik je održao govor o antifašizmu kojim je negirao svako drugo evidentiranje događaja i ličnosti osim „antifašizma“ radi kojeg su mnogi napustili govornika.
Enciklopedija je spomenik kulture različitosti svakog ljudskog stvorenja i neponovljivosti njegova genetskog koda. Smrću svakog čovjeka „kad se carstva mijenjaju“, umire i mnogo događaja, a bez mnogo ispričanih ljudskih sudbina nema prave istine i istorije naroda. Najveća cijena ulaska u enciklopedijski atlas je „smrt“ čovjeka i njegova djela u različitim oblicima i okolnostima umiranja suprotstavljanjem pojedinca prema nasilju.
Cijenu toga platio je i jedan od vođa odbrane Tuzle od Austrougarske vojske Salih Tučić- Sahačija strijeljanjem ispod Bukovčića. U borbama za osvajanje Tuzle ranjen je general Capari u nezgodno međunožno spermatozoidno zlo mjesto. I to je enciklopedija.
Dobrinjska rudarska epopeja koja će trajno isčitavati dan kada se očevi i muževi nisu vratili iz njedara zemlje, kada su postali biljeg crnog kamenja zemlje Bosne. I to je enciklopedija.
Svakog mjeseca maja i prvi pupoljci tuzlanskih forzicija pošalju nam opomene za Tuzlansku kapiju i poručuju starozavjetnom opomenom „Mjesto na kojem stojiš, sveto je.“ To je mjesto krvave drame kozmičkog zločina eshatonskog čina trijumfa smrti. I to je Enciklopedia Bosniaca sa vrijednosnim ponderom većim od Enciklopedije Britanica.
Svijetli likovi su i mnogobrojni, vjerojatno nikad neoznačeni, konstruktori, kreatori, graditelji, liječnici, profesori, oficiri, sudije i nepoznate formacije onih koji su mijenjali postojeće u bolje, a čiji će grobovi i mezari ostati trajno neispisani, jer načelnici svih boja i ostali politikanti kao sljedbenici demonskog božanstva Mamona, ne dopuštaju njihovu memorijalnu revitalizaciju bojeći se za gubljenje zemaljske moći i zaštitu Mamona, demonske sile novca.
Sastavnica Enciklopedije je i ljudski zločin bahatosti, pohlepe i samovlašća opredmećen demokratskim diktatom zloupotrebom neponovljivog resursa koji se zove prostor investitorskom kontaminacijom tipa „dubaizacije“ ili „briselizacije“ Tuzle, Sarajeva, etc., u gradove koji kao novostvoreni „polipatosi“ ponižavaju umjetnost lijepoga ispod granice ljudskog dostojanstva.
„Djela ruku čovječijih“ Stara Općina tuzlanska, Bristol tuzlanski, Austrijska pošta tuzlanska platili su tu morbidnu cijenu smrti postojanja i ušli u tuzlansku enciklopediju besmrtnosti.
Umoran od svih stereotipa, a posebno političko načelničkih svake vrste, ovu prozaičnu odu zvršit ću kratkom bilješkom o pčeli simbolu rada i reda, pokretačem svekolikog bilja ili o njezinoj mrtvoj družini, košnici zvanoj, u duplji stoljetne bukve u odjelu 134. mikro šumskog univerzuma „Majevica-Jablanička rijeka“, a na južnim padinama Tuzlanske Majevice. Ako je umiranje cijena Enciklopedije onda je i pčela zbog slatkosti svoga rada Enciklopedija. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)