(Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnista)
U svojoj fizičkoj i duhovnoj deprimaciji koja me gravitacijski naginje u ponor životnog i ambijentalno socijalnog beznađa, ovaj tekst nisam mogao početi drugačije nego sa ovom žargonskom floskulom crnjaka. Naslov ovoga teksta nije nikakva formalna ili estetska aplikacija, već je strukturni meritum romana francuske spisateljice Fransoaz Sagan koji je i semantički kompatibilan sa leksičkom tematskom strukturom koju ovdje opserviram.
Prolazni i nevažni odnosi u ovom romanu, praćeni amoralnošću, snažnom ekspresijom nezadovoljstva u atraktivnom neredu prolaznosti kulta uživanja koje vodi u imaginarnu beskonačnost materijalnog konzumerizma u njegovo izvorište, energiju. Antički mudroslovci kažu da je zvijezda energija, a Zemlja je zvijezda (Terra est stella). Vođeni tom zvijezdom apokaliptični tragači energije su dio naše stvarnosti o kojima ovaj tekst govori.
Nažalost pokriće za „crnjaka“ ovaj puta je višestruk ili polivalentan. Ovaj posljednji naučni termin namjerno sam dodao da bar simbolično napravim kontekstualni baj-pas u ovoj tužnoj naraciji, jer ovaj tekst ima i svoj kemijsko tehnološki narativ.
Negdje u jesen početkom druge polovine prošlog stoljeća imali smo gimnazijsku ekskurziju na srednjovjekovni bosanski grad Bobovac. Prof. povijesti Anđelić me je zadužio da na lokalitetu utvrde Bobovac održim sat povijesti i tu svrhu mi je dao knjigu „Naselja Srednjovjekovne Bosanske države“ od Marka Vega. Međutim, to mi je bilo nedovoljno pa sam se obratio Fra Tvrtku Gujiću, kustosu Muzeja i knjižnice Sutješkog samostana, koji me je natovario dodatnim teretom knjiga. Nakon uzbudljivog i više deklamatorskog izlaganja o značaju Bobovca krenuli smo preko rječice Bukovice na drugu stranu Zvijezde ili Vareške Zvijezde, jer ta padina vodi u dolinu rječice Stavnje, odnosno u mjesto Vareš. I dok smo se spuštali gustom četinarskom šumom bešumno laganim koracima po šumskom tepihu istkanom od četinarskih iglica i šišarki, naš stečeni kraljevski kondezat Bobovca lagano je tonuo u memorijske zapise mjeseca listopada šezdeset i neke ili poslije potresa u Skoplju.
Pjevališta tetrijeba i spontani nježni ćukasti alarm sove ušare, životni putokazi doveli su me ovdje ponovo desetak godina kasnije kao mladog inženjera u taksaciju ili biometrijsko rekognosciranje djevičanskih šuma Zvijezde i njenih celuloznih trahejidnih udova, Veovače, Rupica, Duboštice, Tribije, Peruna .
U svome inženjersko biorekognosciranju posebnu sam pažnju obraćao streličasto vitkim ljepoticama smrče i njihovim skupinama zadivljujućeg habitusa i morfološko bionomske habitualne ekskluzivnosti. Ovo drvo je imalo dušu strukturno drvenastu, ciklično ukrašeno pravilnim, sitnim i jednakim godovima godišnjeg drvnog prirasta, a radi svoje upotrebne vrijednosti po JUS-u zvalo se rezonans drvo ili rezonans trupci. To je bila dendrološka rijetkost na zemljovidu šumarske geografije Jugoistočne Evrope. Po posebnoj eksportnoj cijeni nalazilo je put evropskih radionica za izradu muzičkih instrumenata. Kao da je Mistični Pejzažist bio hiper senzibilan pa je ovom ozonsko pikturalnom krajoliku darivao i drvo za citre i glazbala kojim će ga njegovi sluge slaviti.
U potrazi za izvorima za moj rad o varijabilnosti drva smrče naiđem na informaciju koja kaže da je Vlada Federacije dala saglasnost na promjenu namjene šumskog zemljišta na već opisanom području Zvijezde, Vareš. Temeljem toga koncesionar za eksploataciju rijetkih ruda (Ag, Zn, Pb, i dr.) izvršiti će totalnu (golu) sječu na nekoliko desetina hektara najkvalitetnije šume, raritetne, endemske. To basnoslovno bogatstvo ruda, odlaziti će u zapadni svijet kao prilog milosnoj logistici kulta liberalnog društva, čiji je put naznačio ili utro navedeni roman Fransoaz Sagan početkom druge polovine XX stoljeća. Davalac koncesije dobiti će mrvice, a koncesionar milijarde, ili kako već stoji u koncsesijskom Ugovoru.
Pored mrvica dobit će još i brda jalovine sa neispitanim, najvjerojatnije rizičnim supstancama, i ko zna što još, a kao dar vodopropusnim slojevima vodenih žila vodozaštitnih područja. Od totalne sječe pa do čina eksplotacije prekršeno je više od pola konvencija i zakona, kako evropskih tako i međunarodnih (ima ih 17) o zaštiti, prirode, biodiverziteta, migratornih vrsta, divljači i biotopa.
Ako je politika vještina mogućeg, a vođena istinom da na tanjem kraju puca (lomi se), onda se imalo mislećem čovjeku postavlja pitanje o ulozi hiperprodukcijskog akademskog skupa diplomaca, mr-ova i dr-ova scientiae. Zaista neshvatljivo u vremenu IT tehnologije, robotistike, vještačke inteligencije, da se nije pojavila niti jedna iskra stvaralačkog nemira od navedenog skupa, eutaniziranog, preplašenog, a možda i nedovoljno zavičajno motivisanog da „srebroljupcima“ pokažu elektrolitičke postupke olova, cinka i srebra, koji su ovdje bili stvarnost prije stotinu i više godina, u dolinama Stavnje i Bosne.
U vezi navedene problemske teme čuli smo i čitali samo stavove i mišljenja raznih zelenih i ekoloških udruženja. Upravo zato što ova koncesija nije samo ekološki problem, ona oslikava stanje društva i vremena u kome živimo sa svih mogućih nivoa: moralno-etičkog, intelektualnog, sociološkog, socioekonomskog i egzistencijalnog ili privredno-ekonomskog aspekta.
U svemu ovome poslužiti ću se sa frankofonskom inspiracijom gnušanja Emila Zole nad društvenim zlom, (J'acusse) kojim počinje pismo Predsjedniku nezadovoljan društvenim nepravdama. U našem slučaju to je sinonim „Optužujem“ realnog intelektualca kojeg ne vidim, koji postoji u svojoj pasivnoj mega skupnosti i na njegovu ulogu u društvu. Svoju intelektualnu energiju on metamorfira u snagu bježanja u otuđenost imaginacije, podržavajući privatni interes i privilegije većine. Istinski intelektualac podržava opće dobro, a svaka vlast na svijetu hoće poslušnike kojima će manipulisati ljudima i gušiti njihove slobode. Takvi intelektualci automatizmom definicije gube status intelektualca, pa čak i mislećeg ćovjeka. Još je gori intelektualno robovski položaj, gdje mnogi od njih prodaju svoje kreacije, svoju ličnost u intelektualni posjed u svojinu praznoglavog vlastodršca. Jedan zapadni sociolog (R.M.) je takve nazvao pseudointelektualcima, intelektualnim najamnim radnicima i robovima plaće.
Takvi trajno gube duhovnu slobodu i sposobnost kritičkog mišljenja bez kojeg nema progresije u razvoju niti najmanje društvene zajednice. Oni postaju servilni objekti narcisoidnih koruptivnih administratora i završavaju u mutnoj rijeci vremenskog zaborava. Ali, nažalost, onima koji tapšu po ramenima prolaznu političku svemoćnost Onostrani Mistični Gospodar u igru života zna i može blagovremeno u igru uvesti i intelektualne gromade, mentalno lebdeće monumente Đordana Bruna ili recentnog Snoudena naših dana i mnogo drugih koji su obasjavali put izgonskog prokletstva čovjeku iz Edena. Lažni emisari demokratije i vladavine prava uvijek su bili gubitnici, tako kaže historija civilizacija. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist i društvenopolitički analitičar)