Mijo Franković: Dan kada sam postao niko

Moj gimnazijski  drugar  Raif Čehajić iz Kaknja me pozvao na susret naše maturalne generacije iz 1966., a cijeneći njegov profesionalni  autoritet i doprinos BH novinarstvu i publicistici, pao sam na posljednjem maturalnom ispitu nakon 50  godišnjeg boravka i rada u Tuzli i zatvorio  krug ljudskog egoizma i bezčašća  u predatorskoj pljački  sirotinjskog novca. U mojem egzistencijalnom traumatizmu nisam uspio osigurati sredstva ili pomoć putovanja u Kakanj, jer prometna veza  za Kakanj sukladna mojem  socio-ekonomskom statusu više ne postoji.

U ime ljudskog dostajanstva i ljubavi  prema  svim mojim generacijskim maturantima Bosne i Hercegovine  generacije 1962-1966.  posvećujem ovu poemu u vremenu neodlaska na maturalni sastanak u hotelu „Kakanj“ dana 10. juna ove godine.

                         POEMA   SJEĆANJU

Mi nismo samo prolaznici  stazom nepovratnom,

Mi smo i svjedoci  vremena na ploči od uglja

Natopljena suzom metanskom, biljegu ljudskog nestanka

Kamena crnog  u jecaju  bola prošloga vijeka  .

I niko neće pjevati nestanku našem,

Jer opijela, pomeni i fatihe su difuzno atomizirani

Trajno ostali u patini čelično rešetkastih stubova

Rudničke žičare  u iskričavo  ognjenoj igri  audine Bare,

Da još jednom čuju  budnicu praskozorja naših svitanja.

D. 66. sa mirisom lipe u Bosni,

Ili pod barjakom božice Tilie,

Neumitnost vremena utisnu

U naša zapamćenja,

Logo gimnazijskog haus cimera Kula što se zove.

Logo je riječ teška  kao mlinski kamen, da nas vuče u

Nemire sjećanja, da nas vraća u matinee vatrogasnog.

Na sofre rudarske, na sletove prvomajske, teferiče Milske.

Vratio bi nas Mladosti pored vode Bosne,

Gdje se lopta iz nje otimala vanglom zidarskom.

A onda Poletu i  Partizanu  u 10 i Rudaru u 16

Inicirani  garavošću  lokomotive serije 25-26,

A bili smo generacija  62-66. (Mijo Franković)