Mijo Franković: Blago tuzlanskog duvara

Na gori  Parnasu  živjelo je dvanaest  olimpskih  bogova, ali je jedan od njih, Apolon, bio oličenje ljudske ljepote fizičke i duhovne i oličenje racionalne i  civilizirane strane ljudske naravi. Pored njegovih nogu tekao je bistri potok iz Kastelanskog vrela. Međutim svi bogovi u njegovom okruženju nisu bili tako dobri  i  civilizirani kao Apolon. Naročito je bio neposlušan Marsija sljedbenik Dionizisa. Najprije mu je  zamutio potok koji ga je činio bezbrižnim dok je svirao  na različitim instrumentima. Usljed  prljave vode počelo je da žuti i opada lišće ukrasnog  bilja Apolonovog prijestolja, na što se Apolon žestoko naljutio odlučivši da kazni  krivca. Pun gnjeva  u namjeri da se malo razveseli  Apolon uzme  trubu koja je njemu važila kao simbol uzvišene radosti, pobjede i slave. Mađutim veseli akordi trube  do besvijesti naljutiše Marsija, podanika  boga Dionizisa. Vidjevši  taj žestoki bijes  Apolon otkri  ko je zamutio bistru vodu potoka i ko je protivnik najdražeg  Apolonova  muzičkog instrumenta, trube. Marsija pun mržnje  i bijesa dok se po  kazni Apolona teturao niz padine Parnaskog  gorja,  bjesomučnim udarcima čekića i batova  razruši  Delfski hram, vrhunac mitske graditeljske ljepote i sjaja. Jedan oveći komad  hramskog zida pade u more. Stoljećima nošen  morskim strujama  zid  dopliva do vodenih površina Panonskog mora. Mornari  Panonski  vidjevši tu na izgled kamenu olupinu  prepadoše se misleći da se radi  o nekakvom morskom  čudovištu, te napuste svoje galije iz straha. Morske struje su svojom snagom izbacivale zid na Panonsku obalu dok konačno zid nije našao svoje mirno otčište na kopnu. Kroz duga stoljeća bio je zid straha i sujevjerja,  zasnovane na uvjerenju da je tu stanište neke izvanzemaljske sile ili nekog mističnog božanstva koji ga čuva. Taj misteriozni ulomak zida, lokalno prestrašeno stanovništvo nazvalo je u duhu maternjeg jezika „duvarom“.

Dolazile su i prolazile vladarske  palice, donoseći  strah, smrt, bijedu, siromaštvo i bolesti, a zid je sigurno ukotvljen  na krhkom černozemu zemlje Bosanske sigurno bitisao, a taj dio zemlje na kome statira svoju nepoznatu svetost dobio je neformalni staus  žrtvenika ili oltarskog  monumenta.

Jedog dana, što zbog  tereta života ili nemogućnosti i nemoći  da   njegovoj krivudavoj  varljivosti presijeku put, a ono više iz  inata farizejskih  i lihvarskih pogleda iz  svjetlucavih limenih lađa sa oznakom mira ili stiliziranom oznakom goluba i ko zna kakvih sve  „mirotočivih“ metalnih oznaka, grupa izmučenih smrtnika, odluči se na  posljednju slamku spasa da razruše tajanstveni zid, nadajući se time rješenju svog životnog prokletstva.

Na povik „lupaj“ prvi bat  napravi  veći  žlijeb u „duvaru“ iz koga izleti čarobna plamena kočija  proroka Elijasa. Vidjevši u blizini zatravljene  željezničke šine, spusti se na njih stade juriti  austougarskim glajzom. Iz kočija radosno bradato lice  Proročko, što se domogao željezne staze, jer neće zapaliti  ljetinu robova  Jahvinih, niti će im svojim plamenim jezicima  zagađivati zrak  i širiti bolesti.

Nakon drugog rušilačkog udarca u  „duvar,“ u  hrpi krhotina  izletješe trube razne: duge, kratke, veće, manje, okruglo savijene, kao i one sa dvostrukim koljenom, a među njima i jedna  rimskog stila. Brzo razgrabiše trube i  nekim milosnim darom stadoše svirati pobjednički, a nakon toga uputiše službeni dopis  na adrese više imperatora brdovitog dunjaluka da ih uvrste u popis trubača gdje se već decenijama prije nalaze Čaljigovići, Govedovići, Svinjari  i još  desetine manjih i većih urbaniziranih mahala, a koje su svojom pleh muzikom slavile „Ex jugoslovenski dan mimoze“ uz  dugonoge  mažoretkinje  u crvenočohastim  uniformama  pripijenim  uz djevojačke stidne izbojke.

Napokon je uslijedio i onaj završni  pobjedonosni  tupi zvuk bata slavljeničkog; u kupastoj gomili kamenja i  antičkog maltera pojavio se zloglasni Marsija, kojega je bog Apolon kaznio. Onako, pun bijesa nije mogao da očisti sa sebe raznobojno lišće iz Apolonove bašče niti tragove  mulja Kastelskog vrela.  Posebno su  tim izgledom  strašila, djelovali ostaci Delfskog hrama u obliku ulomaka štukatura nejasnog značenja, koji asociraju akademistički  na razne stilove civilizacijske potrebe za  gradnjom,  radi neizbježnog  pribježišta ili refugijuma od zlih sila našeg vremena.

Marsija, vidno uplašen, zarastao u neuspjeli pokušaj  oponašanja  Apolonove brade, zastade zbunjen među nevoljnicima sa rušilačkim batovima  „duvara“.

Sudbinsko recentni trubači mu ponudiše svirku, ne znajući da je zbog trube postao nevoljnik, ali on ih prekide u prvim akordima koji asociraju na rastanak od Apolona, nejasno gubeći se iz realnog optikuma životne stvarnosti  kopača  blaga u duvaru, odletjevši kao i svako mistično biće preko ćuvika, manjih i većih kikova  bosanskog gorja, negdje, možda na put bez poznatog kraja, ali na put prolaznosti  i  konačnici univerzuma  pravednosti, sasvim sigurno. Još su se samo čuli iz difuzne daljine glas „Ja sam pjesnik i  pisati ću o radosti letenja“.

Kao što ne volim napisane govore  koji datiraju  iz vremena socrealističkih heroja rada ili udarnika, na volim niti  stereotipne zaključke i ovom prigodom zaključujem ovo kazivanje natuknicom,  da je ova naracija alegorična figura, proširena o našoj recentnoj, a možda i  budućoj stvarnosti, jer otkad su ljudi postali vukovi, onda više ni „čovjek čovjeku, ne vjeruje“. (Piše: Mijo FRANKOVIĆ, kolumnist)

(Stavovi i mišljenja izneseni u ovom tekstu su isključivo autorovi i ne odslikavaju nužno stavove redakcije portala)

Podijeli

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *