Marko Divković: Prvo biti čovjek, onda novinar

Također, postoji jedna nelojalna konkurencija među medijima što je preraslo u obračune svih sa svakim. Ja ne znam niti jednu profesiju, a da ljudi unutar te profesije jedni o drugima tako loše govore

0
564
Marko Divković danas je u mirovini, ali je još aktivan (Foto: HG)

Kada sam tek stigla u svoj novi grad, Tuzlu, 2006. godine, kao mladoj novinarki, tek svršenoj studentici žurnalistike u Sarajevu, na novinarskim terenima uvijek mi je najviše pozornosti privlačio Marko Divković. Valjda je čovjek imao poseban stav, poseban gard prema sugovornicima, nije umotavao pitanja i želio je znati ono što je i svu javnost zanimalo.

Meni je bilo veoma važno to što je volio pomoći. Tako smo se nekako i upoznali, spontano, jer sam ja voljela biti u njegovoj blizini, voljela sam pitati, a on je znanje i iskustvo rado dijelio s mladim kolegama. Točno je znao rezime svake teme o kojoj je pisao, jer je iza sebe imao ogromno novinarsko iskustvo i nije dao da ga se zamajava podacima.

Počeo u Malim novinama, pa u Tehnogradu

Sjećam se, kako smo svi euforično poletili izvještavati o tisućama tona uglja kojeg su rudari Rudnika „Kreka“ iskopali, kao o velikom uspjehu rudnika kako nam je tadašnji menadžment to predstavljao. Marko nas je tada lijepo spustio na zemlju i upozorio da prije nego što poletimo s hvalama, da provjerimo dugovanja ovog Rudnika. Divila sam se toj njegovoj opreznosti, temeljitom pristupu temama. Tako smo se nekako kroz brojne razgovore, susrete na zadacima i sprijateljili.

Marko Divković se novinarstvom počeo baviti još kao školarac u sedmom razredu osnovne škole u redakciji Malih novina koje su izlazile u okviru Oslobođenja. U srednjoj školi je pisao za malo ozbiljniji list „Tehnograd“, gdje je tijekom studija to bila i njegova prva prava redakcija. Priča nam da je tada Tehnograd bio velika kompanija koja je radila na tri kontinenta u kojoj je i za koju radilo 12 tisuća ljudi.

Radio Tuzla je nekad bila rasadnik novinara

Vrlo brzo, Marko prelazi u Radio Tuzlu, a taj radio je nekada bio etalon prave istinske redakcije.

„To je bila redakcija koja je funkcionirala prema svim normama novinarske profesije i etike. Znalo se ko šta radi, ko šta prati, disali smo jednim finim nestresnim ritmom. Imali smo redakcije informativnog programa, kulture, zabave, sporta, imali smo emisije za selo i svaka redakcija je imala svoje profesionalce u njoj. Mala redakcija, ali opet velika, jer je svoje priloge slala na tadašnji jugoslovenski servis kojeg je emitirao Radio Beograd. Slali su se prilozi i u okviru posebnog programa za inostranstvo odnosno za cijeli svijet. Radio Tuzla je tada bila neformalni rasadnik za radio spikere i radio novinare za Radio Sarajevo“, priča nam Marko Divković.

Novinarstvo, kakvo je tada bilo nije u sebi nosilo današnji senzacionalizam, ali pravih vijesti u vrhu zanimanja javnosti je bilo.

„Bilo je i tada političkih problema. Sjećam se svojih primjera. Jednom sam objavio podatak da Tuzla tone godišnje po 33 centimetra i nije bio problem u toj činjenici i niko to nije dovodio u pitanje. Problem je bio svima, kako sam ja došao do tog podatka. Time se čak bavila državna bezbjednost, komitet. Dakle uvijek je bilo tih političkih pritisaka. Drugi put je bilo, kada sam opet objavio podatak o tonjenju, a taj podatak je imao samo komitet. Opet su se svi pitali otkuda meni. Međutim, u to vrijeme po materijale su članovi dolazili  u komitet i svako se potpiše da je uzeo određeni materijal, a novinari to nisu smjeli dobiti. Jedan od članova komiteta se potpisao da je vratio, a dao je meni. Tada sam savladao jednu važnu stvar u ovom poslu,  da izvor informacije moraš zaštititi ma šta se tebi dogodilo. I danas dan isto tako radim, izvor je svetinja“, kaže nam Marko.

Mnogi su izgubili element ljudskosti

Posebno se sjeća izvještavanja u ratnim uvjetima kada je bilo veoma teško i izazovno biti novinar.

„I danas je veoma teško biti novinar, samo što smo tada imali ranjene, mrtve, imali smo veoma tešku humanitarnu situaciju. Ali je odgovornost novinara morala biti na visokom nivou, baš kao što je i danas. Ili si odgovoran ili si manipulator. Etalon manipuliranja, vrijeđanja i širenja mržnje, kakav je bio tadašnji Zmaj od Bosne, je mnogima zaokupljao pažnju u smislu zašto to rade. Jer već imate jednu neviđenu svjetsku nesreću kao što je rat, a onda još neki mediji dodaju ulje na vatru. U ratu se dobro moralo paziti, ako već pišeš o nesreći novinar bi se trebao pridržavati jednog pravila koje stoji u kodeksu novinarstva, da nesreću ne praviš većom nego što ona jeste. Rat je sam po sebi nesreća i ne treba je dodatno opisivati, dodavati, jer tada gubite elemente ljudskosti. Ja se bojim da su danas, kada govorimo o ovom elementu, mnogi izgubili element ljudskosti“, rekao je Marko Divković.

Od srpnja 1995. godine, Marko je dugi niz godina radio na Radio Slobodna Evropa.

„Srebrenica je već bila pala i izvještavali smo o mnogima koji su od tamo stizali u Tuzlu. Sjećam se da me nazvao tadašnji direktor i urednik Nenad Pejić i strogo mi podvukao da u tekstu i izvještajima nikoga ne kvalificiramo kao ustaše, četnike, mudžahedine te da jasno razdvajamo mišljenje od informacije. To pravilo se mora poštovati i ono je temelj. Slobodna Evropa je nudila objektivnu infomaciju iz cijele BiH i zemalja regije  i mnogi ljudi su je slušali navečer u 18,00 sati i nikada se ovaj medij nije bavio srpstvom, bošnjaštvom, hrvatstvom. Znamo mi da je ona mnogima parala uši, jer je bila medij na južnoslavenskim jezicima, ali kasnije su to svi prihvatili, jer je Slobodna Evropa na tome inzistirala i tu činjenicu verificirala. To je radio koji je u najtežim vremenima bio rado slušan, on je ostavio izvanrednog osjećaja među slušateljima, ljudima, među novinarima“, kaže nam Marko.

Dva velika prijatelja – RFE i BHT1

Kada ga god pitaju s kim putuje, jer voli putovati, Marko kaže da nikada nije sam i da su s njim uvijek njegova dva velika prijatelja Radio Slobodna Evropa i BH Radio1.

Već 2007. godine, Marko Divković kao iskusni i veoma cijenjeni novinar odlazi na Javni servis, prelazi na BHRT gdje ostaje sve do odlaska u mirovinu. Ističe da Bosna i Hercegovina mora imati javni servis zbog realnosti  života u kakvom živi bosanskohercegovačko društvo.

„Mi smo društvo kojemu je javni servis ne potreban, nego nužan. Naime, mi imamo društvo koje je podijeljeno po svim mogučim šavovima i svi negdje naginju, ili politički, ili nacionalno, ili ekonomski u određene grupacije, odnosno lobije. Tu nastupa javni servis koji bi trebao biti ekonomski održiv, profesionalno snažan, politički korektan. To su isti oni uslovi koji su ponovljeni u onih 14 uslova za predpristupne pregovore s EU. I tu nema ništa nejasno, treba samo stvarati javni servis koji će svima biti na usluzi i koji neće ni u čemu iskakati, nikome povlađivati i neće stvari iskrivljivati i prilagođavati.“

Među novinarima je danas puno polupismenih

Marko Divković je predsjednik Udruženja BH novinari. Ističe da novinari nikada nisu bili u težem položaju.

„Mnogo je medija, mnogo je novinara. Kada sve to saberete, prodaju se minuti i sati za „budzašto“, podvaljuju se informacije i razgovori koji su samo ekonomska propaganda. Iako je to zabranjeno i kažnjivo, toga još itekako ima. Kada gledamo na ekonomski položaj novinara, mi smo negdje u nekom jadnom prosjeku mjereno potrebama i značaja uloge informiranja. Također, postoji jedna nelojalna konkurencija među medijima što je preraslo u obračune svih sa svakim. Ja ne znam niti jednu profesiju, a da ljudi unutar te profesije jedni o drugima tako loše govore. Nažalost, među novinarima je danas mnogo polupismenih i onih koji na posao prije svega nisu donijeli kućno obrazovanje i vidi se da se tako ponašaju“, kaže Marko Divković i dodaje da bi sve to moglo dovesti do lošeg društvenog rejtinga novinara.

„Ipak, činjenica je da istraživanja koja su radili BH novinari s pojedinim udruženjima govore da građani još uvijek vjeruju jedino medijima i Bogu. To govori da jedan dio novinara radi na način kako to zahtjevaju pravila profesije. Tragedija je što takvih novinara nema više, jer bojim se da će se naša profesija još dugo, dugo patiti i na kraju pasti“, ističe Divković za Hrvatski glasnik.

Hrvatski glasnik i danas ima finu poruku

Marko Divković je na jedan poseban način bio vezan za Hrvatski glasnik i bio je dio njegovog stvaranja 1992. godine. On to vrijeme pamti, kao da je bilo jučer.

„Još se sjećam promocije prvog broja, Badnji dan 1992. godine. Jedan čovjek je u svemu tome bio najzaslužniji  kao i za brojne druge stvari koje će se kasnije dešavati. To je fra Petar Matanović. On je imao jednu jako lijepu osobinu, koja je danas nažalost rijetka – okupljao je ljude oko sebe. Nikoga nije pitao ni za stranku  ni za naciju. Recimo, u prvim brojevima Hrvatskog glasnika okupio je istaknute novinare i želio je glasilo koje će imati jak profil i taj profil je bilo važno jačati. Odsvakud smo donosili priče i fotografije. Hrvatski glasnik je imao jednu finu ulogu i poruku koja je govorila: „Još smo tu. Ostali smo, opstajemo unatoč ratnom ludilu““, ispričao nam je Marko Divković i dodao da je Hrvatski glasnik uvijek nastojao kroz svoje tekstove ukloniti posljedice pogrešne politike koja je u to vrijeme nerijetko propagirala odlazak s ovih prostora.

O Hrvatskom glasniku za Hrvatski glasnik, smo moj dragi kolega Marko Divković i ja završili naš dugi razgovor o novinarstvu, medijima, ali i korisnim Markovim savjetima da novinar danas predstavlja veoma važnu kariku u društvu. Jer, mnogi se na nas oslanjaju, vjeruju nam, zovu nas kada nepravdu treba ispravljati. Stoga, je, kaže Marko, veoma važno sačuvati ljudskost i biti čovjek, a tek onda novinar. (Maja Nikolić, Hrvatski glasnik – Međunaslovi TuzlaLIVE)

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here