JP “Centralno grijanje” dd Tuzla: “UZP” ubijanje javnog interesa!

Neuvijeno i direktno govoreći, a i da odmah bude sve jasno, kao što sve i jeste svojom očiglednošću vrlo kontroverznog dugogodišnjeg korporativnog činjenja, stvari stoje baš ovako: vlasnička, organizacijska i kadrovska strukturiranost našeg omiljenog preduzeća, kolokvijalno prozvanog „Grijanje“, pored distribucije tople vode, za konačni proizvod ima potpuno neformalno fiktivno Javno preduzeće, koje ostvaruje privatne finansijske interese povezanih lobističkih klika izraslih na njegovom otuđenom, privatnom suvlasničkom kapitalu. Prava većinskog vlasnika Grada, tj. nas građana i zaštita javnog interesa, praktično su pretvoreni u jeftinu farsu privatnih dilova i sitno-interesdžijskih zajebancija njihovog direktora i njegovih ulizica-pobočnika.

Naime, navodno elitno JP „Centralno grijanje“ dd Tuzla je dioničko društvo sa većinskim državnim/gradskim vlasništvom kapitala od 51%, tj. oko 2.5 miliona KM i 49%, oko 2.4 miliona KM ju rukama ukupno 95 tzv. malih dioničara, uz prethodna isknjižavanja svih javnih dobara, koja nisu bila predmetom negdašnjeg „sertifikatnog“ privatiziranja. I, tako je sasvim slučajno ispalo, kako je to inače kod nas sa „neminovnim slučajnostima“, da čudnim čudom, ogromna većina „malih dioničara“ budu ujedno i uposlenici dotičnog preduzeća sa svojim užim familijama. U krilo im je palo 2.4 miliončića KM. A, i dobro je da je tako: domaće je uvijek najbolje.

Tu i počinje mali petparački zaplet, pošto je odnedavno skandalozno znameniti, a i beskrajno-mandatni direktor i IT-zaljubljenik, dotični Nevres Arnautović, nehajno „mahnuo“ olovkom nad, za njega pišljivih, 50 hiljada KM za web site, proglašavajući to velikim doprinosom „Grijanju“ u ovim covidnim vremenima. Ali, kratkim uvidom u tu njegovu informatičku posvećenost, vidljivo je da čova tako „maše“ već dugi niz godina i to ponekad i po dva-tri puta godišnje, sumama između 15 i 20 hiljada KM. I uvijek se radi o potpuno istoj IT-firmi, koja, vidi čuda neviđenog, uglavnom nema prave konkurencije i sirota bude uglavnom jedini ponuđač. Kao i zadnji skandal-puta. Ipak, ne treba biti na kraj srca, pa ne reći da sličnu slabost ima i JKP „ViK“ i tu se ne završava ova fan-lista IT-zaljubljenika Grada.

Nadalje, slučajna slučajnost je i činjenica da je na dugoj listi „malih dioničara“ ove firme, baš direktor Arnautović, ako nema svog alter ega, i to na drugom počasnom mjestu sa 2.67 % knjigovodstvenog vlasničkog portfolija vrijednosti oko 250 hiljada KM, ali, srećom, nije jedini. Na toj famoznoj, i zakonitoj, listi nalazi se gotovo polovina, od osam ključnih rukovodnih faca ove firme. I nisu u sukobu interesa, navodno: radi se o „malim brojevima“ i štite, navodno, svog poslodavca i većinskog vlasnika, Grad.

Postoje, naravno, i „veliki brojevi“ koji se tiču suštine dugogodišnje poslovne politike „Grijanja“ i prepostavljenog indirektnog zadovoljavanja interesa „malih dioničara“, pored očigledne dominacije već trogeneracijskog nasljednog porodičnog zapošljavanja: gdje ja stadoh, ti sada produži.

Slijedeći logiku činjenica Izvještaja o poslovanju više od deset zadnjih godina, može se ustvrditi da je u tom periodu ostvaren kupan kumulativni prihod od oko 180 miliona KM, uz otpisivanje „nenaplativih potraživanja“ od gotovo 19 miliona KM, uz prikazivanje gubitaka manjeg obima ili potpuno smiješnog profita od koje desetine hiljada KM. Tako je samo u poslovnoj 2017. godini ostvaren ukupni prihod blizu 18 miliona KM i dobit od 1.2 miliona, ali je istovremeno otpisano 1.7 miliona KM. Slično je urađeno i u 2018. godini smiješne dobiti od 77 hiljada KM, ali i tada gigantski otpis „nenaplativih potraživanja“ od 1.3 miliona KM.

I to nisu izuzeci, nego pravilo i to pokazuje i apsolutno poražavajući „Izvještaj revizije“ iz daleke 2008.g., i uz identično personalno direktorovanje: …“Te slabosti se naročito ispoljavaju u evidentiranju potraživanja od kupaca, praćenju naplate, prenosa na sumnjiva i sporna potraživanja i terećenju rashoda za iste, što ima za posljedicu nedovoljnu zaštitu – gubitak imovine – potraživanja i nerealno iskazanih rashoda.“ Tada je ukupan prihod iznosio 13.2 miliona KM, uz minorni profit od 40 hiljada KM, ali je i tada „otpisivačka“ olaka poslovna politika pustila niz Jalu zastrašujućih cca 1.3 miliona KM. Tako rekoše revizori, i napomenuše da je to enormno štetno po ukupni kapital društva, posebno što nas „razigrani dječaci“ iz „Grijanja“ u tišini i prethodno ohladiše u 2005. godini za siću od 33 hiljade KM, ali već u 2006.g. su u pravoj formi i šutaju nemarno iz dominantno javne imovine 1.1 milion KM i slično 2007.g. velikih 1.3 miliona KM. I dosljedni su, kako tada, tako i sada. I niko im ne može ništa, čak ni sudbina: oni se biološki recikliraju i ostaju novogeneracijski tamo gdje su odavno i bili. U „Grijanju“!

Svakako da su poslovna politika i konsekventno rezultati izuzetno štetni, drugim riječima demolirajuće-pljačkaški, po sveukupni kapital ovog većinski vlasničkog, krucijalnog tuzlanskog Javnog preduzeća, koje se dugogodišnje rezolutno tretira „elitnim, primjerno uspješnim i efikasnim“, gotovo na diku svima koji su čuli za njegova postignuća. U stvari, radi se o antikorporativnoj velikoj „šarenoj laži“, ekstremnoj negaciji organizacijske i finansijske efektivnosti korištenja javnih dobara i svojevrsnom poslovnom „udruženom zločinačkom poduhvatu“ protiv većinskog vlasnika Grada, tj. građana Tuzle, kao krajnjih nositelja te vrste povjerene „suverenosti“ vršenja javnih poslova.

Konačno, moguće je postaviti nekoliko vrlo ozbiljnih zdravorazumskih pitanja o kardinalnoj suštini smisla „upotrebe“ preduzeća „Grijanje“ i autsajderski, barem, nagovijestiti kontroverze ostvarivanja stvarnih, praktičnih materijalnih insajderskih interesa njegovih uposlenika, primarno privatno-lobistički ustoličene i otuđene rukovodno-upravljačke strukture.

Faktički, ovdje se radi uopšte o jednoj od najznačajnih komunalnih preduzeća Grada, koje je neformalno apsolutno predato u beskrupulozne ruke uskog dijela grupacije „malih dioničara“, koji svoje dioničko vlasništvo već desetinu godina izuzetno obilato i bez bilo kakve kontrole difuzno „namiruju“ kroz legalni sistem poslovanja ovog preduzeća: javnim nabavkama, diktiranim nepotističkim zapošljavanjima, vrtoglavo nekontroliranim otpisivanjem i u privatno-dogovorenim interesima „nenaplativih potraživanja“ i, vrlo vjerovatno, poslovanjem sa „povezanim“ trgovačkim društvima i pojedincima povezanih sa suvlasničkim lobijem i menadžerskom strukturom „Grijanja“.

Ako to nije tako, a sve je kod nas moguće, onda bi trebalo na isto tako, i za svakog, jednostavan i transparentan način pojasniti nezamislivi „merhametluk“ manjinskih 49% vlasnika, koji hladno i bez bilo kakve reakcije pristaju da, u promatranom poslovnom periodu, njihov udio od više od 88 miliona KM od ukupnog prihod od cca 180 miliona KM, bude utopljen u dugogodišnje skandalozni poslovni javašluk gubitaka, neanalitičkog otpisivanja potraživanja i konsekventno i bez makar minimalističkih isplata dividendi i sl. Svakako da je posebno dramatična situacija i sa stanjem sveukupne vrijednosti kapitala preduzeća, načina investicijskih ulaganja i njihovih suvlasničkih revaloriziranja, stopa i dinamike amortiziranja materijalnih dobara i td.

Sve u svemu, nepodnošljivo skandalozan i potencijalno široko polukriminogen način upravljanja povjerenim javnim dobrima ogromne i specifično nemjerljive vrijednosti, prepuštenih sasvim privatnim interesima nekolicine neobuzdanih „uspješnih biznismena“, koji sezonski tople gradske radijatore smatraju samo kolateralnom štetom i zgodnim pokrićem svog privatnog biznisa, čiji je „slijepi, glupo dobroćudni“ finansijski i svaki drugi garant Grad, kome se sezonski bace mrvice sa korporacijskog stola „Grijanja“ putem daljinskog grijanja za „zadovoljne građane“. I to je to. Uglavnom.

Jedino što se zaboravlja da smo svi mi taj famozni Grad iz ove tužne priče. Nadati se „izmišljene“, u ovaj Covid-prednovogodišnji, tmurni vakat. Uz vruće radijatore i hladnu rakiju ili himber, po željama: kontinuitet rezultata. Ili obrnuto. (Piše: Derviš ČIČKO)